Grad se, s početkom srpnja, postupno počeo puniti turistima. Stradun i pobočne ulice postale su prometnije, restorani, kafići i pubovi su konačno dočekali goste, a pojavili su se i ulični svirači. Sve smo više nalik starom normalnom. Samo da potraje. Karićari ponovno od ranog jutra dostavljaju sve više robe, a zadovoljniji su i ugostitelji kojima je manji problem kako isplatiti plaće, nego kako uz smanjeni broj stolova poslužiti što više gostiju. Turisti su donijeli neke nove navike i premda su željni druženja, fali spontanosti.
Ipak, jedno od rijetkih mjesta gdje osmjesi gostiju nisu namješteni, a ozračje je potpuno opušteno jest Donja Buža. Ili, Gornja, kako je u neki u Karmenu zovu. Ali, kad se kaže "Bard", tad nestaju sve dileme i svi znaju da je riječ o kafiću. Vlasnik, gospar Tonći Tkalec, ističe da mu je ideja vodilja za otvaranje objekta bio malteški Cafe del Mar:
Samo za sjedeće goste
-"Bard" imam već 23 godine i još nije dovršen! Inače sam diplomirani programer- informatičar, mnogo sam putovao po svijetu i svašta radio, a po povratku kući dvije godine nisam ništa radio. Potom sam s dvojicom prijatelja otvorio restoran Ekvinocio i potom odlučio otvoriti i Bužu. Tad nisam imao nikakvih ulaganja: na otpadu iza Katedrale sam pronašao dvije štice i uvjerio majku da joj ljeti doma ne treba frižider! Zarada je prve sezone 1999. godine bila samo tisuću kuna! Tako sam počeo, a sad živim hrvatski san! - priča nam Tonći, koji se rodio 30 metara dalje od lokala, na Jezuitima.
- Dvostruki sam udovac, imam sina koji će i ovog ljeta doći iz Zagreba. Kao sezonski bar radim osam mjeseci, a kako je krenulo nabolje, tražim nove radnike. Moji bivši sezonci svi su u međuvremenu završili fakultete i krenuli svojim putem- priča Tkalec koji o radu u novim uvjetima ističe:
-Zbog epidemioloških mjera i distance morao sam dignuti pet stolova i više ne poslužujem na šanku, nego samo ljude koji sjede. Svaki stol mora biti dezinficiran i tek kad gosti sjednu, konobar donosi meni i ako žele, pepeljaru. No, njihova je volja hoće li se kad dobiju piće dignuti i sjesti uz more točati noge. Jasno je da tada nisam u prekršaju jer sam ih poslužio dok su sjedili za stolom. Inspektori mi još nisu zamjerili kad ljudi dole sjede i piju. Ali se i to može dogoditi. Život je radi korone drugačiji, propisi su jedno, život drugo. Nitko ne voli plaćati kazne, pa ni ja. Radimo radi zarade, da bismo platili porez i živjeli od onog što ostane. Sve se najbolje vidi kad dođu inspektori: pokažem im kako konobari rade i naplaćuju, da im svi daju nekoliko kuna, a gdje će s tim kunama od stola do šanka?
Unatoč neizvjesnoj sezoni, gospar Tkalec je zadovoljan. Kaže da je stranih gostiju sve više: Amerikanaca, Slovenaca, Europljana uopće, ali još ne Engleza i Australaca:- Ipak, lani sam otvorio 12. lipnja, a ove godine 16. svibnja! Znači, u plusu sam mjesec dana! Pa bio jedan, tri ili deset gostiju, pomalo, sve će opet doći na svoje. Osobno sam cijepljen, a djelatnicima ne mogu narediti jer je cijepljenje njihov osobni izbor! A oko covid- potvrda i gostiju još nemam službeni naputak. Osobno sam prošli vikend bio na jednom vjenčanju, imao sam potvrdu o cijepljenju, ali mi je nitko nije tražio. O tome i "sigurnim mjestima" još moram proučiti upute nadležnog Ministarstva.
Pun novih ideja
Razgovor odmiče, a rumenilo zalazećeg sunca na horizontu se stapa s morem. U ozračju nokturna Tkalec nam otvara dušu:
- Ovo je moje dijete: krenuo sam od nule i želim da moj bar zovu Bard, a ne Buža. Bard je internacionalna riječ koja označuje najboljeg u nekom poslu. Riječ se uvriježila u književnosti pa se za Shakespearea kaže da je bard književnosti. Osobno, mislim da sam i ja stvorio nešto vrijedno. Nakon prve sezone i zarade od tisuću kuna zimi sam doma razmišljao kako dalje, u što uložiti. Hrabro sam krenuo dalje, razvijao posao i čak, kao u ljetnom kinu, ovdje prikazivao filmove Orsona Wellesa, Stanleya Kubricka...organizirao koncerte i svoj festival na kojem su nastupali Matija Dedić, Goran Karan...Sve bez karata i besplatno, a gostiju nije falilo: mnogi su došli i nitko ih nije tjerao da naruče piće, samo bi stajali sa strane i slušali glazbu koja ih interesira pa bi pošli ća. Bio je to moj dar gostima jer sam uživao u poslu. Super mi je i nikad neću plakati, ma kako bilo! Ipak, ovu sam praksu prekinuo 2014. jer me počelo umarati.
Sve ovisi što čovjek želi u životu? Možeš kišati noge u moru s čašom bevande, a možeš to isto činiti ali s 10 tisuća eura na računu. Ja sam potpuno zadovoljan s ovim ovdje, a glava mi je još puna brojnih ideja. Mnogi iz grada su željeli s menom raditi, ali mi se ne da! Želim, kad dođe subota, da sjednem u auto i odem u Split gledati Hajduka, da se tamo napunim i kad dođem ovdje želim živjeti, a ne raditi dovijeka - kaže naš sugovornik koji se trudi da ponuda pića bude, kako kaže, hollywoodska:- Otkad sam u ponudu uveo pojedine brandove pića, nitko ne uzima Schweppes, svi traže gin koji me u nabavi košta po 700 kuna i ne mogu ga nudit po cijeni neke krčme! Nema tu nikakve prevare jer gosti znaju što će dobiti! Gdje god sam putovao, kavu nigdje nisam platio ispod 4,5 do 5 eura! I rekao sam da će tako kod mene biti za domaće i strane goste! A cijene mijenjam svako tri ili četiri, a ne svake godine.
