Tatjana Šimac Bonačić kandidatkinja je SDP-a za gradonačelnicu Dubrovnika. O ženama u politici, poduzetništvu, privatnom životu i najvećoj sreći u životu govorila je otvoreno za Moskar.
Sudjelovali ste u brojnim projektima koji promiču žensko poduzetništvo, često ponavljate da žene mogu sve.
Svojim primjerom pokazala sam da se u politiku može doći iz poduzetništva. Potvrdilo se da se žene mogu nositi sa svim kao i muškarci, makar ne bih dijelila svijet na muški i ženski. Problem je što to drugi čine. Žene, nažalost, nisu plaćene za isti posao jednako kao muškarci, manje ih je u upravama tvrtki i trgovačkih društava. Svaka žena treba biti protiv takve diskriminacije.
Među prvima ste u Dubrovniku pokrenuli humanitarnu akciju za Zakladu Ana Rukavina.
Zapravo sam oduvijek bila sklona humanitarnom djelovanju. Ubrzo nakon osnivanja Zaklade Ana Rukavina, kada sam organizirala u Dubrovniku akciju sakupljanja krvi, ušpoznala sam dragog prijatelja doktora Miranda Mrsića, i gospođu Mariju, majku Ane Rukavine. Tada sam, kao i brojni sugrađani, dala krv i svake godine podržavam rad Zaklade. Pozivam humanitarni telefon, a naš Forum žena SDP-a diljem Hrvatske podupire njezion rad. Ana je ušla u naša srca, tko god je pročitao njezino pismo, ne može ne biti tužan. Uvidi kako je u životu malo potrebno za sreću.
Što Vas čini sretnom?
Prva asocijacija su moja unučad. Imam unučicu Korinu i unuke Ivora i Vida. Sretnom me čini ta bezgranična ljubav koja ispunjava posebnom energijom. Dogovorili smo se da me unuci zovu 'baba', a neki su me pitali je li točno da dida i baba više vole unučad nego vlastitu djecu? Razmišljala sam o tome, ali nije to to. Nema mjere što je više, a što manje, ali je to nova energija sreće i života. Ja sam jedinica i kada sam rodila drugo dijete osjećala sam se kao kraljica svijeta. Kad vidim nekoga s troje i više djece oduševim se, jer djeca su bogatstvo. Možete zamisliti kako je kada mene moja Korina ili bilo tko od njih troje, pogleda i kaže 'baba', ma sve ostavljaš. Oni su moj cijeli svijet.
Možete li jednako biti posvećeni karijeri i obitelji?
Kada su moja djeca rasla bila sam im jako posvećena, sada su to odrasle žene, vrlo uspješne u karijerama. Tada sam bila na specijalizaciji, ali one su mi uvijek bile na prvom mjestu. Svaki vikend sam bila doma, uvijek dostupna na telefonu. Ako se dobro organizirate i imate maksimalnu podršku supruga, možete i jedno i drugo. U politiku sam ušla tek kada je starija kćer krenula na fakultet, a mlađa išla u srednju školu. Može se raditi i odgajati djecu, ali morate imati cilj da biste uspjeli. I roditelje kao potporu.Tata mi je umro prije mjesec i pol dana, bio mi je učitelj u životu. Jednom morate odrasti i shvatiti da vi postajete stup u životu.
Iznimno ste ponosni na svoje kćeri?
Tako je. Starija Anita je završila stomatologiju i preuzima obiteljski posao u našoj privatnoj poliklinici. Mlađa Marita je uspješna produkt dizajnerica, i pokazala se kao pravi stručnjak u svom poslu kojeg stvarno radi iz ljubavi.
Kako ste upoznali supruga?
Žarka sam upoznala na prvoj godini fakulteta u Zagrebu i to na mojoj brucošijadi, na samom početku. Skupa smo niz godina.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, imate li neki hobi?
Teško je sada imati vremena za hobi uz ovaj posao koji sada radim. Nemam radno vrijeme, ovo je puno više od posla. Čuvam unučad i jedva ih čekam odvesti u park i poigrati se s njima. I hobije prilagođavamo da što više budemo skupa. Sve žene u obitelji vole zasvirati klavir, a i Korina pokazuje volju.
Nedostaje li vam stomatologija?
Bila sam dječji stomatolog i često su me pitali kako mogu toliko djece primiti u ambulantu. Jednostavno vas ta dječja energija puni, a s njima morate i drugačije raditi, pogotovo kada se djetetu nanosi bol zbog koje ne vole zubara, razviju strah. Meni je taj posao pričinjavao zadovoljstvo i među rijetkima sam imala privatnu praksu samo za djecu. Ništa mi nije bilo teško, ali nakon odlaska u politiku više se nisam vraćala u ordinaciju. Ne možete raditi oboje.
Uvijek ste lijepo sređeni, pratite li modu?
Razvijam neki svoj stil. Nešto može biti jako moderno, no ako meni ne stoji, neću kupiti. Najdražeg dizajnera nemam, kupujem i većina ljudi. Volim i hrvatske dizajnere, uzmem ono što mi se svidi i što mi dobro stoji. Volim tamne boje iako nisam pesimist. Volim sivu, crnu, bijelu, zelenu, tu i tamo napravim izlet u žiži boje. Kažu da mi dobro stoje jer sam crnka, no ja se uvijek vraćam u svoje boje.
Volite li kuhati?
Počela sam kuhati već s petnaestak godina. Doma su svi kuhali, tata bi ranije dolazio s posla pa bi on najviše kuhao. Ali ovakav posao mi ne daje previše vremena, ali zato je moj suprug osvijestio svoj hobi - kuhanje.
Stignete li se družiti s prijateljima?
Imam prekrasne prijatelje, i uvijek su isti. Nekada iz poznanika nastanu prijatelji. Moji prijatelji razumiju da mi nedostaje vremena, tu su u momentima kad smo najpotrebniji jedni drugima. Naša djeca su rasla skupa, to su prijateljstva duga 35 godina. Već smo se dogovorili da na Uskrsni ponedjeljak s djecom i unučadi idemo skupa na izlet.
Volite li putovati?
Kada su djeca bila manja, više smo putovali, bilo je i skijanja i ljetovanja van Dubrovnika. S djecom smo i proskijali, nisam došla do crnih staza, ali jesam do crvenih.
Omiljeno mjesto u Dubrovniku?
Moj kafić u Solitudu. Volim ga jer mi je u susjedstvu. Kad pofali vremena, tu mi je najlakše doći, sastati se s prijateljima i poznanicima. Oni znaju da uvijek pijem mali macchiato.
Dosta ste prisutni i na društvenim mrežama, što mislite o njima?
Društvene mreže povezuju, one su alat komunikacije. Kćeri kažu da ono što radim nije primjetno ako nisam na Facebooku. U politici se ipak trebate i vidjeti, tako da nikad nije kasno da se to ispravi.
