- Jest da malo izgleda kao da sam pomadorama opsjednuta, ali ne bih htjela da to baš tako ispadne! Imamo i mi svega drugoga povrća - uz smijeh nam objašnjava Ana Kralj, žena koja je nakon godina razmišljanja i učenja napravila sebi i svojoj obitelji pravi mali samoodrživi prirodni raj usred ionako prelijepog Mljeta i još ljepše Saplunare.
I ne, nema samo pomadore, ali ih ima oko 160 vrsta! A sve je krenulo u realizaciju, naravno, s prvim lockdownom, kako to već obično biva kod naših sugovornika koji su promijenili život na bolje.
Plodna zemlja uvijek je plodna
-Imala sam taj obrasli vinograd koji se dugo nije dirao, to je ustvari bila neprohodna džungla koju sam čvrsto odlučila privesti svrsi u ostvarenju svog sna - proizvodnji hrane za sebe i obitelj. Nije tu bilo nikakvih misli o biznisu i prodaji, ma ni u peti, znala sam što hoću i godinama polako razrađivala svoj san. Učila, pitala, pisala, promatrala, savjetovala se, strpljivo skupljala starinsko, zaboravljeno i gotovo nestalo sjeme različitih biljaka, stvarala svoju malu banku sjemena, bez gmo-a, bez bolesti povezanih s time, zdrave, stare sorte svega i svačega. I dočekala trenutak kad sam osjetila - to je to, idem sad. A muž mi je samo rekao - pa 'ajde kad hoćeš... I tako smo počeli, a danas svakodnevno berem plodove zajedničkog rada - priča Ana. Sa suprugom Ivom Dabelićem zimi zbog djece, škole i aktivnosti živi u Dubrovniku, sa završetkom škole kreće se u Saplunaru, u njihovo polje Žara. Cijele se godine radi, ali ne onako kako bi ljudi promislili, dodaje.
-Nema tu motike, kopanja, bolnih leđa, muke isusove, poštivanja datuma kad se smije saditi kad ne, kad se bere, kad ne, pa uzmi vodu pa je donesi uzbrdo, pa zalij danas, a neka biljka 'štedi' u idućim danima... Ni približno. Nakon što sam biljke pikirala, pazila sam ih dok noći nisu postale toplije od 15 stupnjeva i tek onda posadila u taj naš đardin. A kako smo vrt doveli do toga da se zove vrt - e to je duga i teška priča- kaže Ana pokazujući na supruga koji, iako ne voli stati pred kameru, čini ključni dio priče.
-Anin brat Albert koji nam je i inače velika podrška bio u svemu i ja, sami smo očistili te tisuće i tisuće kvadrata, bilo je tu svega, i trajalo je dugo. Čim takav teren ostaviš bez nadzora mjesec dana postaje džungla. Tu su radile i ruke i alati i strojevi i uspjeli smo. I inače, kad treba kopat' zove se mene" - smije se Ivo, nekadašnji zapovjednik na brodu, a danas potpuno drugi čovjek koji u hrani koja mu raste vidi jedini i prvi smisao čovjeka.
Nema odustajanja
-Izgubili smo svoje središte onda kad smo počeli trovati hranu ne bi li nam brže i lakše izrasla. Ja u svoj vrt ulazim kao u kuhinju, a isto tako i moje kćeri, pa ima li išta ljepše nego kad djeca uđu među plodove, uberu i pojedu što im se trenutno jede? Mislim da nema. A kad goste koji nam dođu odvedem u vrt da sami uberu i odaberu što će jesti, oni su van sebe - priča Ivo koji je riješio i najveći mljetski problem - vodu.
-Kopali smo 140 metara u zemlju ne bi li pronašli vodu kako bih imao konstantno polagano navodnjavanje, inače sve skupa ne bi imalo smisla. I uspjeli smo, to nam je bila velika i skupa investicija, a sve ostalo je bilo i ostalo radost."
Permakultura je osnovna postavka, ta nova-stara vrsta proizvodnje hrane koja hrani i obogaćuje zemlju, u kojoj biljke i životinje pomažu jedni drugima, u kojoj nema oranja i prevrtanja zemlje, koja se sama štiti i uvijek daje koliko može, nešto je čega se Ana i Ivo čvrsto drže.
-To je jedini način. Često se borim s predrasudama, neki ne vjeruju da možemo imati urod na istoj biljci nekoliko puta bez štetnih dodataka, ljudi se 'drže' onih nekih datuma za sadnju i branje, a što to češće čujemo, to mi više upiremo. Ne da bismo nešto dokazali, nego da pokažemo svima da se može i drugačije. I može se, a da ne diramo prirodu i njezine procese. A davati možemo jedino znanjem i voljom i upornim radom. Upravo zato nismo htjeli ni masline ni vinovu lozu. Nije nam to bilo na pameti, nego kako svojoj obitelji dati najbolje i u nasljedstvo ostaviti djeci banku sjemena i svo znanje koje kupimo dok stvaramo ovu našu priču" - priča Ana koja je, kaže toliko naučila o svemu da se zbog toga osjetila sposobnom i spremnom krenuti u hranu.
Razmjena starog sjemena
-U koroni su svi cvjetni vrtovi postajali voćnjaci i povrtnjaci, zavladala je i mala panika oko toga hoće li uopće biti hrane, a ako išta ne podnosim to je kupovanje povrća tko zna odakle i kakvoga u trgovinama. Eto, tako sam počela, a nisam čak ni jela pomadore!"
I upravo stoga jer nikad nije pojela 'alavija' pomadoru polako je razmjenjivala sjeme, sadila i čekala da izrastu. I koju god je probala shvatila je da ih zapravo voli jesti, ali i za što je sve bila uskraćena svih ovih godina. I ono najvažnije, usput su gradili kuću, gradili vrt, odgajali djecu, razmišljali kako će funkcionirati njihov OPG, sređivali apartmane i skupa s prehranom obitelji i gostiju polako zaokruživali taj svoj san. I nije gotovo ni blizu, Ana ima još planova kojima će korak po korak razvijati uzgoj hrane i možda i ono najvažnije, buditi svijest kod ljudi, dijeliti svoje znanje koje je i sama dobila od nesebičnih ljudi i 'navući' i druge na razmjenu sjemena i proizvodnju vlastite hrane.
-Ništa meni nije teško, od jedne osobe dobila sam toliko vrijedne informacije da nisam morala učiti na svojim greškama nego na njegovim, a to je neprocjenjivo. Pogotovo jer danas, u kraju desetog mjeseca moj vrt buja kao početkom ljeta, a pomadore ćemo, kako smo se okladili s nonom, jesti za božićni objed!"