Zamislite život bez vode, asfalta, autobusnih linija... Zvuči kao scena iz 50-ih prošloga stoljeća, a u stvari je to sudbina mještana Zelova, u mućkoj općini, koji su odlučili progovoriti o problemima svoga mjesta.
- Živimo u uvjetima kojih nema u modernom svijetu. Ne tretiraju nas kao građane trećeg, već 23. reda. Odbačeni smo od Boga, države i čovjeka - ogorčeni su mještani Zelova, koje zbog oštre zime i izletnika iz Splita i okolice s pravom nosi naziv dalmatinskog Gorskog kotara.
Svoju infrastrukturnu situaciju pokušavaju zaboraviti nostalgičnošću prema vremenima kada je rodno mjesto nogometaša Joška Jeličića bilo centar ovog dijela Zagore.
Opasna prašina Zelovljani vrijeme računaju od 70-ih kad im je obećano asfaltiranje ceste do crkve sv. Ane, a od obećanja je ostala prazna nada po kojoj svakodnevno ‘pada prašina’, tek kap u oceanu od milijun tona žala odvezenog iz zelovskog rudnika u proteklih 40 g., od kojeg oni, kako kažu - nisu nikada imali koristi, dok upućeni tumače da bi po bogatstvu rudom Zelovo moglo biti razvijenije i od Sinja.
- Prašina pada na krovove, a zatim u bunar. Ja tu vodu pijem, izbora nemam. Roba na sušilu puna je prašine. Voda je često neupotrebljiva, hidrofori troše mnogo struje, a do 2002. struja je bila toliko slaba da istodobno nisu mogla raditi dva hidrofora, nimalo optimistično će Ante Jeličić Kuko.
- Za Zelovo nikada nema novca u proračunu - kaže 45-godišnji Tomislav Kokan, otac Ivane i Roka.
Roku je ubrzo 5 godina, a Ivana će na jesen u osnovnu školu u Neoriću. Osim njegove, u Zelovu je još troje malodobne djece. Iako im Zelovo nikada nije priuštilo pristojne životne uvjete, ni on ni njegova nezaposlena žena nisu razmišljali o promjeni sredine, osim ukoliko ih cesta zaobiđe, tada, kažu, izumrijet će i Zelovo.
- Najveći problem je cesta za koju se borimo od 1981., a koja bi povezala zaseoke Zelova na cestu Sutina-Hrvace. Bez te ceste osuđeni smo na propast. Prije 10 godina pojavila se ideja o novoj cesti preko Zelova koja bi zaobišla sve zaseoke i otežala nam situaciju, pogotovo zimi kada nas snijeg po nekoliko dana izolira od svijeta jer se cesta ne čisti, a autobus danima ne dolazi. Ta nova cesta služi samo pojedincima za privatni interes. Mještani Zelova su darovali svoju zemlju za radove, dok je na drugoj strani prodaju “po zlato” - nimalo optimistično će Kokan, a zatim nastavlja o onome što mu se dugo taloži na duši.
- U nas ni branitelji nemaju status, ni vijenac im ne možeš odnit jer nema puta do groblja. Nekidan smo pokopali prijatelja i nosili lijes skoro kilometar do crkve. O vodi da ne govorim, moramo se tuširati, kuvati, prati, a ko zna kakve je kvalitete?! - kroz suze će Kokan i zaključuje naš razgovor o telefonu i javnoj rasvjeti.
- Telefon smo sami platili i sami kopali, a žarulje sami kupili, no sad kad su prigorile neće da ih prominu. Općina nas je odavno otpisala i kao da netko uživa u našem propadanju. Načelnik u šest godina nije izdvojio ni sekunde za nas, a kad ga trebamo nikada nema vremena - završava Kokan s pripovijedanjem crne zelovske sudbine i svakodnevice, poručujući svima da se Zelovo neće odreći svojih skromnih želja i snova.
Opraštamo se od skromnih Zelovljana uza želju da njihova djeca u slavini i asfaltu uživaju prije negoli krenu u Neorić na školovanje.
Problem su nam ‘lokalni šerifi’Općina ulaže ogromne napore da se problem riješi na obostrano zadovoljstvo. Zajedno s Ivicom Glavanom i Dinkom Bošnjakom radim na projektu dovođenja vode Zelovu, koji će zaživjeti dogodine, ali zbog velike površine radovi će potrajati. Radi se o projektu kojeg ne može realizirati ni Općina ni Županija bez uključivanja resornih ministarstava i države. Prije prije 4 godine bila su odobrena sredstva za povezivanje sinjskog Zelova s cestom Sutina-Zelovo, a u sklopu tog projekta bi se sanirale i lokalne ceste, ipak, sa žaljenjem ističe Stupalo, projekt je pao u vodu zahvaljući samozvanim “ lokalnim šerifima” koji su omeli rad strojeva, zaključuje načelnik općine Muć Filip Stupalo. |