Kad se sestrinska srca slože, onda se i 10.000 kilometara preletjeti može, za svoje malo misto, za feštu, za jednu noć. Tako su na svoju tradicionalnu 9. ričičku noć, koja je upravo održana u srcu Njemačke u Heusenstamu, dvije sestre Ričičanke, Tonka Knežević i Marijana Blažević, potegle ravno iz daleke Kanade, iz Vancouvera.
Pokazale su da krv nije voda, ona uzavrije kada vidi svoje. Dvije sestre oduševile su se kada su na okupu u dvorani Martinsee, u Heusenstamu, ugledale 800 svojih mještana i njihovih gostiju, koji su na feštu pristigli sa svih strana svijeta. Šijavica, ganga, uštipci, domaći pršut i vino iz bukare šmekali su bolje nego sva spiza ovoga svita. Pjevalo se, plesalo i veselilo do zore.
- Mater nas je šestero rodila i kad ona zove, moramo doći. A ona je ove večeri bila s nama na našoj Ričičkoj fešti u Njemačkoj, gdje smo se prvi put nakon deset godina svi skupa našli na okupu. Mi dvije potegle iz Kanade, mater iz Ričica, jedan brat iz Hrvatske i dvije sestre iz Njemačke.
Devet sati leta
- Let iz Vancouvera u Frankfurt trajao je više od 9 sati. Kanada je ipak daleko. Ovi naši koji žive u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj puno su bliže rodnom kraju i to je bitno, ali možda je veći užitak kad si dalje, jer onda se i više veseliš tom susretu sa svojim mještanima, od kojih neke nismo vidjeli punih dvadeset godina, pa i više. Tako danas kada se sretnemo, gledajući s te vremenske distance, sve je neobično, mi se poudale, djeca se rodila, a neki dobili i unučad.
- U Kanadu smo stigle prije desetak godina, osnovale obitelj, osigurale egzistenciju i teško da ćemo se više vratiti u Hrvatsku, tko zna, možda tek kada dođemo u mirovinu, jer gruda vuče, Dalmacija, Imotski, Ričice, naš kamen.
- Ma ne mogu se s ničim usporediti te naše užance koje su Ričičani ponijeli sa sobom u svijet, čuvajući tako svoju tradiciju i kulturu koju prenosimo sada na naše mlade potomke. Svima je žao što smo morale otići s rodnog ognjišta, jer nije bilo druge, ako čovjek želi u životu nešto postići. U Ričicama nas je ostalo dvjesta, a u svijetu nas ima nekoliko tisuća - pričaju vesele ričičke sestre o ovom njemačkom guštu, koji se ne može ničim platiti, osim doživjeti.
A Tonka i njezina sestra svojom su nazočnošću uveličale noć svojega malog mista koja svake godine ima i svoj humanitarni karakter. Jedne se godine pomogla izgradnja groblja, druge godine izgradnja mjesne infrastrukture, Lovačkog doma i svaki put se nečim novim pomogne svome selu, potrebitim mještanima. To je ono što sve Ričičane u svijetu, a i one kod kuće, veseli, motivira i drži na okupu.
- Bile smo prije dvije godine na Ričičkoj noći u Frankfurtu i sada, i doći ćemo opet druge godine - poručuju neumorne sestre, koje su se ove večeri razveselile i susretu s mjesnim župnikom don Mladenom Ivišićem, koji je na Ričičku noć stigao ravno iz Ričica i sa svojim se mještanima i vjernicima veselio do zore.
Svi su posebno ponosni, jer njihove male Ričice imaju svoju Ričičku noć u Njemačkoj, u srcu Europske unije, ono što nemaju ni hrvatski veći gradovi poput Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke. Za to su jako zahvalne organizatoru Jakovu Budimiru i Zavičajnom klubu Sv. Ričice iz Frankfurta. I na kraju što kazati nego - lijepa tradicija koja zaslužuje čestitke i medijsku pozornost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....