StoryEditorOCM
Dalmacijadinkove tice nebeske

Ugledni splitski arhitekt u krcatoj dvorani palače Milesi: Nekad su duše živile u dvorima. Danas duše više nisu kriterij. Nego pogled. Da smo bar ka lastavice...

18. listopada 2018. - 13:44

– Lastavica ima blata ka – blata. Ali uzima samo koliko joj triba. Di bi mi ljudi bili da se tako ponašamo? Bez taštine, ka lastavice?

Pitao je to sinoć akademik Dinko Kovačić krcatu dvoranu palače Milesi. Kako i ne bi bila!? Čitava ova stranica bi trebala da navedemo što je Kovačić sve osmislio, projektirao i potpisao, a uz to, kaže, ima dvije manje poznate sposobnosti – razgovarati s kućama i razumjeti ptice.

Tko je sinoć bio na predavanju, poput dva poteštata Andre Krstulovića Opare i Jakše Miličića, saznao je da arhitektura podrazumijeva odgovaranje na puno pitanja. No, tri su glavna:

– Gdje se radi, kada se radi i kome se radi. Treba naći sklad među odgovorima da bi se došlo do rješenja. Ali najvažnije je ovo zadnje pitanje. Za koga? Gradi se, dakako, ljudima. Čovjeku. A čovjek je meso. Potpuno bezvrijedno. Sazdan je od onoga što voli, da budem patetičan, od ljubavi. Zato je na nama da prostorom pomažemo stvaranje ljudskih odnosa – naglasio je arhitekt baš dok je novi rektor splitskog Sveučilišta Dragan Ljutić utrčavao u dvoranu, a kako je kasnio na predavanje, Kovačić ga je posebno pozdravio.

Na projektoru su tada osvanule stare fotografije još starijih varoških kućica. Kovačić je kazao:

– Nekad se živilo u dvorima. Svak bi kaza, u našem dvoru jema 30 duša. Brojile se duše. A svi detalji, od najobičnijeg prozora, komunicirali su s tin dušama u dvoru. Ali, gradovi su isto ka i judi. Oni osciliraju jer podliježu političkim, demografskim i ekonomskim utjecajima, a Split je ima puno takvih situacija – obrazlagao je arhitekt vrteći materijale na zidu.

Zastao je na prikazu sterilne peterokatnice ugurane uz kamenu kuću.

– Ljupka sitna kućica, a nad nju se nadvila ova zločesta, agresivna i odnosi se s poniženjem. Ovi njezini prozori, vidite li ih? – pita Kovačić publiku. Kimaju glavom:

– E. Oni ne govore ništa. Oni su veliki. Posta je to kriterij. Nisu više kriterij duše. Nego pogled.

Da smo otišli na pola predavanja, lako bismo zaključili da Kovačić ne priznaje modernu gradnju. Da bi on najradije da su i na Kili varoške kalete. Daleko od toga. Vidjeli smo fotografiju prvih njegovih nebodera. Nalaze se na Gripama. U njima je, prisjeća se, puštao betonski rast.

Govorio je, možda najviše, o gradnji Splita 3. Kao jedan od njegovih projektanata, posvjedočio je da su imali potpunu autorsku slobodu. Pokazao je Kovačić, u starim skicama, važan komad prostora među tim zgradama, a radni naziv mu je bio Ulica. Vodi ta Ulica, kaže Kovačić, od nigdje do nigdje. Kako je onda ulica? U toj se priči najbolje vidi što je ono htio na početku reći o lastavicama.

– Split 3 tada je predviđen za 50 tisuća stanovnika, a vrijeme izgradnje bilo je pet godina. Stanovnici su, dakle, bili novi ljudi. Rekli smo, ako se čovjek sastoji od onoga šta voli, onda su ovi novi ljubavi ostavili negdi daleko. Rodbinu, zemlju, običaje, prijatelje, čak i boga. Došli potpuno prazni. Kao škartoci, vjetrom nošeni. Kako je to ispalo na kraju? Oboljeli su. Otuđenje je strašna bolest. Jedan je starac u sve sandučiće nebodera ubacio pismo: "Živin na 16. katu, star san, molin vas, dođite me posjetit". Kakav vapaj! Zato se arhitekt poput doktora treba suprotstaviti otuđenju – toj teškoj bolesti. Svaki pozdrav je važan i svaki je na nama. Da mu arhitekturom stvorimo uvjete. Zato je stvorena ta naša Ulica. Ona je mjesto gdje se ljudi i danas susreću, pozdravljaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2024 13:37