StoryEditorOCM
S mora i krajaMUČNO PRISJEĆANJE

Svjedok vremena: Bila je to noć u kojoj se postavljalo zastrašujuće pitanje - je li moguće da je i Dubrovnik zaista pao?

Piše BORNA MARINIĆ
23. listopada 2024. - 13:34

Listopad 1991. bio je iznimno težak za branitelje Dubrovnika među kojima je bio i Milenko Radić. On je u Zagrebu te godine završio Tehničku vojnu akademiju da bi potom kao inženjer otišao služiti JNA u vojarnu "Tadija Anušić" u Sinju. Iste godine se i oženio s Ljiljanom s kojom je čekao i dijete, a u zraku se sve više osjećao miris rata koji je malo po malo ulazio i u njihove živote. Milenko, inače rođen u Stocu 1967., bio je svjestan da se nalazi na krivoj strani. Odlučio je napustiti vojsku i priključiti se hrvatskoj vojsci u nastajanju, no što dalje?

"Gledao sam na koje ratište otići. Ljiljana se iz Zagreba već preselila u Hercegovinu k mojim roditeljima. Nisam je mogao napustiti trudnu, želio sam biti bliže Stocu i tako sam došao u Dubrovnik. Kada sam potkraj kolovoza stigao u Dubrovnik odmah sam potpisao ugovor da pristupam ZNG-u. Nedugo potom otišao sam po suprugu u Hercegovinu i skupa smo uselili u podstanarski stan."

image

‘Rat za mir‘, Titograd, Pobjeda, okupacija Cavtata 1991.

Muzej Domovinskog Rata Dubrovnik/
image

Ratne slike Dubrovnika - Milo Kovač

U pripremama za obranu Dubrovnika tijekom rujna 1991. Milenko Radić aktivirao se u zapovjedništvu 116. brigade kod zapovjednika Ivana Varenine. Radilo se na nabavi opreme i naoružanja, evidenciji podataka i mobilizacijskih knjiga, uvođenju putnih naloga i slično. U zapovjedništvu brigade zatekao se i 1. listopada kada je počeo opći napad prema Dubrovniku iz više pravaca.

"Došao sam u Dubrovnik drugi put u životu, nikoga nisam poznavao. U hodu sam shvaćao da puno ljudi želi nešto napraviti, pokrenuti se. Nismo se mogli suprotstaviti neprijatelju, ni tehnikom, ni brojčano. Tek dolaskom potpukovnika Marinovića polovicom rujna i formiranjem zajedničkog Zapovjedništva obrane Dubrovnika u organizacijskom smislu je počelo jače uvezivanje garde, policije i dragovoljačkih postrojbi s ostalim komponentama obrane. Otvorenu agresiju 1. listopada dočekali smo i bez dovoljno iskustva i psihološki nespremni za svu brutalnost i razaranja kojima je srpsko-crnogorska JNA krenula okupirati krajnji jug Hrvatske."

"Prvih dana agresije s bojišta nije bilo puno dobrih vijesti. Najvažnije je bilo da je Brgat obranjen. Neprijatelj je hrabrošću branitelja Brgata zaustavljen na glavnom pravcu napada, vraćen na početne položaje na Ivanjicu u BiH i spriječeno je odsijecanje naših snaga u Konavlima i Župi dubrovačkoj. To je dalo i novu priliku braniteljima u Konavlima da na novim položajima uspostave obranu koja je prvih dana na istočnom dijelu probijena. Prvi ljudski gubici i stradanja, pad crta obrane, dezorganizacija, a vjerojatno i neprijateljska propaganda, stvarali su kod dijela branitelja osjećaj nepovjerenja, bespomoćnosti, a ponekad i panike. Tad sam odlučio otići kao običan vojnik na prvu crtu s puškom u ruci."

Već idućeg dana s 2. na 3. listopada Milenko Radić bio je na položajima na Brgatu, točnije na brdu Parež prema Ivanici. Ondje je doživio vatreno krštenje, da bi 4. listopada bio upućen sa skupinom branitelja u Konavle gdje je neprijatelj probio crtu obrane kod Prapratnog i kod Debelog brijega.

"Dva voda ZNG-a pod zapovijedanjem Zvonimira Vranca Mačka zauzela su položaje u selu Masješi. Lijevo od nas su bili pripadnici SJP-a Dubrovnik. Ispred nas bilo je selo Popovići od kojeg nas je razdvajala šuma. Dobili smo zapovijed da krenemo naprijed u čišćenje terena. Nismo bili svjesni da su oni s druge strane već ušli u selo. Pustili su nas da uđemo i sastavili po nama. Uzvratili smo, imali nekoliko ranjenih i kad smo čuli kako im dolazi i pojačanje iz pravca Radovčića, krenuli smo se povlačiti. Iako bi bilo logično da se povučemo na početne položaje crta obrane pomicala se puno dalje prema Čilipima i Zvekovici jer nije bilo autoriteta koji bi rekao ‘Vratimo se tamo gdje smo bili jutros‘."

Linija se gubila kao tlo pod nogama. Iako je general JNA Jevrem Cokić govorio da Konavle brani 7-8 tisuća naoružanih branitelja istina je bila daleko drugačija. Kada je nakon 7. listopada JNA okupirala Zvekovicu linija obrane seli se na Župu dubrovačku, a s njom i Milenko Radić.

image

Ratne slike Dubrovnika - Milo Kovač

image

Ratne slike Dubrovnika - Milo Kovač

"Od Varenine, koji me imenovao zapovjednikom jedne grupe od 15-ak ljudi, uglavnom dragovoljaca, dobili smo zadaću da zauzmemo položaje u Kuparima u zahvatu magistrale s osloncem na brdo Goričina. Lijevo od nas preko Postranja do Brgata svoje položaje čvrsto su držale dragovoljačke postrojbe domicilnog stanovništva. Ispred nas prostor preko Mlina do Plata ostao je potpuno prazan. Kako su uskoro pristizale i druge postrojbe, pomicali smo se prema naprijed i na koncu se rasporedili i u Platu."

Usjek u Dubokoj Ljutoj, ispred Plata, bio je glavna prepreka za neprijatelja koji tih dana nije kretao u napad iz pravca Konavala jer je bio posvećen pljački i pregrupiranju snaga.

"U usjeku su bila dva kamiona, mislim Rabe, nakrcana kamenjem i na njih je nakon pada Konavala zarušeno brdo. Bila je to slaba i nebranjena prepreka. Trebalo je ponovno minirati u usjeku, ovaj put samu cestu. Uz naše osiguranje, pod okriljem noći, uspješno su to obavili naši inženjerci. Spustili su detonirajući kabel na mjesto ispod usjeka pogodno i zaštićeno od eksplozije. Nažalost, zbog nekakvog primirja nismo smjeli odmah aktivirati eksploziv. Zapovijed je bila da mi ne kršimo primirje a ako ga neprijatelj prekrši da ga onda aktiviramo."

Na kraju je 16. listopada Mato Damjanović aktivirao eksploziv i cesta je odletjela u zrak. Ipak neprijateljski vojnici spustili su se prema Platu s brda, iza leđa Radiću i ostalim braniteljima. Iznenadnim napadom neprijatelja s leđa, obrana Plata se raspala. Veći dio branitelja se uspio izvući, a dio je zarobljen. Tada je došlo do žestokih pješačkih okršaja u kojima su pripadnici ZNG-a i postrojbi MUP-a držali položaje na pravcu Mlini – Srebreno sve dok 20. listopada JNA nije napravila ponton preko usjeka u Dubokoj Ljutoj i prešla ga tehnikom. Milenko Radić tada je s jednom skupinom ZNG-a raspoređen u Kupare gdje je proveo zadnje dane obrane Župe dubrovačke.

"Baza nam je bila u jednom od hotela, a u biti smo držali cijelu obalu. Nas 15-ak na crti obrane dugoj oko kilometar. Ja sam više išao u pravcu Srebrnog prema hotelu ‘Orlando‘ i brdu Goričina. Dva dana prije pada Župe oni su pokrenuli jaki topničko-pješački napad na Srebreno. Tad sam im slušao radiovezu i prilagođavali smo svoje aktivnosti njihovim namjerama. Naime, dan prije na pravcu prema Mlinima zarobljena je njihova kampanjola sa časnicima iz koje mi je Hamdija Kovač donio radiouređaj jer je znao da bi nam mogao koristiti. Pronašao sam njihovu frekvenciju i slušao… ‘napadnite ovo, napadnite ono‘. U jednom trenu čuli smo ‘Laziću, zauzmi hotele u Srebrenom‘ i mi svi smo izišli na brdo Goričina prema Srebrenom. Cijelo vrijeme su nas napadali brodovi, a Hamdija je imao minobacač 82 mm i njime je djelovao po položajima JNA. Slušali smo ih, oni su sami odavali gdje padaju mine i tako smo korigirali vatru. Bio je to težak udarac za njih, kukali su na vezu da i njih tuku brodovi. U jednom trenutku otkrili su nas na tom brdu Goričina i poklopili nas minobacačima. Čujem na radiostanici ‘Plotun ispalio!‘ i samo čekam da doleti, i nadam se da neće pogoditi. Mi smo bili na litici i kad je podbačaj, dobro je. Onda čujem na vezi ‘pedeset dalje‘. Ostalima nisam rekao da smo mi meta. Bilo me strah i nisam to želio prenijeti na druge. Zabio bih glavu među kamenje i nadao se da neće pogoditi. I tako plotun za plotunom, ne znam koliko puta. Preživjeli smo! Taj dan bio je težak, ali uspješan. Zadnje što sam čuo na stanici je poziv njihova zapovjednika ‘Vidimo se večeras kod mog šatora, smislio sam novi plan‘."

Idućeg dana na vezi potpuni muk. Topovnjače tuku po položajima hrvatskih snaga, ali nema značajnijih borbenih djelovanja. Navečer Radić i nekolicina branitelja odlaze u grad okupati se i predahnuti. Kada su se 24. listopada u 7 ujutro vratili u Kupare uočili su da više u njima nema nikoga.

image

Ratne slike Dubrovnika - Milo Kovač

image

Ratne slike Dubrovnika - Milo Kovač

"Nije bilo niti ‘moje‘ radiostanice, niti našeg protuoklopnog oružja, ali nam se zato približavao desantni brod JNA koji je prilazio plaži. Hamdija je zapucao iz ‘šarca‘, brod je uzvratio iz topa po njemu ali se povukao prema Cavtatu. Očekujući da naši drže Srebreno mi smo izišli na brdo Goričinu. Kako nismo imali nikakvih sredstava veze nismo znali da je dana zapovijed za povlačenje iz Župe. Mi očekujemo da su naši ispred, čujemo glasove kod Orlanda, mislimo da su naši i gledamo ispred u daljinu. Odjednom nam iznad glava proleti projektil iz ručnog bacača. Blizu su, a nismo vidjeli odakle je ispaljen. Na kraju smo shvatili da su oni tu, ispred nas, sto metara udaljeni, na krovu hotela ‘Orlando‘. Uočili smo ih tek po odbljescima s njihovih kaciga. SMB šljemovi sijali su na suncu kao ogledalce. Kad su iz pravca Mlina krenuli oklopni transporteri, kako nismo imali protuoklopnih sredstava, povukli smo se u Kupare."

Tijekom 24. listopada 1991. trajalo je povlačenje branitelja prema Dubrovniku uz stalne borbe.

"Kada smo se vraćali vidjeli smo iznad Kupara, prema Dubrovniku, jugoslavensku zastavu. Oni su je ondje postavili na crkvici svetog Petra na brdašcu Trapit nakon što su izveli pomorski desant na Rt Pelegrin. Kada smo shvatili da su ondje to je bio šok. Nismo nikako očekivali da će nam doći s leđa. Nažalost, uz jednog poginulog i jednog ranjenog suborca, nas pet se izvuklo na Dubac gdje smo zatekli dio branitelja i zapovjednika Vareninu. Taj desant bio je presudan da se zapovijedi povlačenje iz Župe."

Crta obrane oko Dubrovnika tako se tog se dana počela rušiti kao kula od karata, što je najbolje opisao Oliver Pezo u svojoj knjizi "Zagonetka pobjede":

"Ostavši bez desnog boka, Brgat, koji je 24 dana izdržao bez gubitaka terena, bio je primoran na povlačenje zbog opasnosti da bude odsječen s leđa. Ovo je, pak, izazvalo i povlačenje obrambenih snaga u Komolcu, a domino-efektom i iz cijele Rijeke dubrovačke. Tako se do noći cijela dubrovačka obrana povukla u uže gradsko područje, a zatim raspala. Sama noć je dočekana s neizvjesnošću, mali dio branitelja krenuo je u bijeg morskim putem, a veći dio se vratio kući ili u hotele gdje su im bile obitelji ili prijatelji, usput skrivajući oružje. Bila je to noć u kojoj se postavljalo zastrašujuće pitanje – je li Dubrovnik pao?"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 19:30