Bila je Četvrta, slovila je za Udarnu, a u povijesti ostala poznata kao Splitska brigada. I da, sudjelovala je u oslobađanju okupiranog Knina nadirući s teritorija Bosne i Hercegovine preko padina Dinare. Zvuči kao priča o postrojbi iz Domovinskog rata, legendarnoj Četvrtoj gardijskoj brigadi?
Po svemu spomenutom reklo bi se da, ali ovog puta tu čast ima Četvrta dalmatinska (splitska) brigada, partizanska jedinica uz čiji se službeni osnutak veže današnji datum prije okruglih osam desetljeća, 12. rujan 1943. godine, kada se u Kučinama kod Solina okupio dio pripadnika brigade na čelu s prvoborcem iz Donjih Kaštela Josipom Babinom Bepom, prvim zapovjednikom.
U zanosu nakon oslobođenja Splita i bliže okolice nakon dvoipolgodišnje fašističke okupacije i Pavelićeve prodaje dijela hrvatskog teritorija Kraljevini Italiji, te žestokog naleta njemačkih postrojbi koje su iz dubokog zaleđa hrlile prema dalmatinskoj obali i otocima kako fašističko oružje i oprema ne bi pali u ruke partizana, na širem području grada organiziran je veliki otpor.
Većinom mladi i ne previše iskusni momci i cure s područja Splita i okolnih mu mjesta, zatim Solina, Kaštela i Klisa te bližih otoka i Zagore, okupili su se na više mjesta kako bi branili grad i primali jednako tako "zelene" suborce i antifašističke redove.
Prema dostupnim podacima, bili su to dojučerašnji radnici i težaci, školarci i nezavršeni studenti, ali i brojni dotadašnji sudionici narodnooslobodilačkog pokreta koje je fašistički režim držao u zatvorima, ponajprije onom splitskom, poznatom pod nazivom Sveti Roko, na čijem se mjestu već desetljećima nalazi Turistička palača. Brigada se prvi put okupila u punom sastavu tek sredinom listopada, u selu Kamensko iznad Trilja, na granici s BiH, a u njezinu sastavu tada je bilo 885 boraca i 89 borkinja, ukupno njih 974 i, za to doba ne previše uobičajeno, svatko je ima svoj komad oružja.
Tada se počeo koristiti i neslužbeni naziv Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada koja je do kraja Dugog svjetskog rata bila u sastavu Devete dalmatinske divizije, upravo kako bi se napravila razlika s prvom jedinicom takvog imena, utemeljenom na Biokovu 6. siječnja 1943. godine, koja je nakon teških borbi na Neretvi i prijenosa ranjenika preko planine Prenj, zbog neiskustva i loše opremljenosti bila desetkovana i zahvaćena tifusom, te rasformirana u hercegovačkom Nevesinju nakon samo tri i pol mjeseca borbi i stradavanja.
Ratni put tijekom zime i ranog proljeća 1943./44. vodio je borce u neposredno dalmatinsko zaleđe, na područje okolice Livna i Bosanskoga Grahova, gdje su vodili žestoke borbe s četnicima, i to baš u mjestima pod Dinarom gdje su dobrano zadojeni Srbi "četovali" i u Domovinskom ratu. Jednako neuspješno, reklo bi se...
Uz oružane sukobe, pripadnici Četvrte dalmatinske u tom su razdoblju vodili još jednu bitku za opstanak, onu možda i opasniju, protiv studeni i gladi. Budući da su opskrbne veze sa zapadnim saveznicima bile još daleko od Visa, trajale su svakodnevne bitke s nevidljivim neprijateljem po bespućima jugozapadne Bosne.
Na tim terenima dočekano je i kasno proljeće 1944. kada su Nijemci desantirali na Drvar, a borci Četvrte brigade, zajedno s kolegama iz Treće dalmatinske, krenuli su u dvodnevni usiljeni marš, duži od 70 kilometara, kako bi izvana zaokružili Nijemce. Za razliku od ličkih brigada, čije je "spašavanje Tita maršala" bilo čak i opjevano te u poslijeratnom razdoblju dovedeno do statusa mita, povijesna je istina da su do Drvara još brže doslovno dotrčali Dalmatinci i tijekom višednevnih borbi osigurali da se Vrhovni štab domogne Kupreškog polja i da britanskim zrakoplovima bude spašen i prevezen u južnu Italiju, a zatim i na "tvrđavu Vis".
Tijekom ljeta i rane jeseni 1944. uslijedile su borbe u široj okolici Knina i jugoistočnoj Lici, a zatim je Splitska brigada sudjelovala u oslobađanju Livna, Duvna (Tomislavgrada) i Imotskog. U sklopu žestokih bitaka Osmog dalmatinskog korpusa s neprijateljima "svih boja", početkom prosinca oslobođen je Knin, a s njim je i cijela Dalmacija mogla slobodno disati.
No, odmora za borce nije bilo, jer su zajedno s ostalim jedinicama Osmog korpusa bili preusmjereni na oslobođenje Mostara i okolice, da bi se 18. travnja 1945. godine našli prvi i jedini put u Splitu, "rodnom gradu" jedinice, gdje su se smjestili u tadašnju i današnju zgradu Osnovne škole "Dobri".
Bio je to predah uoči višetjedne kampanje i desanta s kvarnerskih otoka na Istru, s ciljem oslobođenja cijele regije i grada Trsta. Četvrta brigada bila je jedan od ključnih dijelova te operacije, jer su pred njezinom nasrtajima redom padali njemački garnizoni u istarskom Labinu, rudarskom središtu Raši i Buzetu. U posljednjim satima travnja stigla je izravna zapovijed za oslobađanje Trsta, gdje su Titovi borci vodili bespoštednu utrku sa saveznicima.
Povijesna je istina da su, uz hrvatske i slovenske Istrane, tu regiju u sastav suvremene Hrvatske uvrstili upravo dalmatinski partizani, a kruna njihove borbe bile su bespoštedne borbe za Trst u kojem su ponajprije njemačke i ostaci Mussollinijevih posada pružale žestok otpor.
Bio je to kraj ratnog puta Četvrte dalmatinske brigade kroz čije je redove prošlo gotovo 2600 pripadnica i pripadnika, uz koje je na bojištu ili od bolesti živote izgubilo još gotovo 540 boraca.