StoryEditorOCM
DalmacijaPLEMIĆ ZA NAKOVNJEM

Posljednji kovač u Dalmatinskoj zagori: Bit će gotovo kad ja stanem, ali možda otvorimo muzej u spomen zanatu bez kojega je život na selu bio nezamisliv

20. kolovoza 2019. - 09:25
Ante je zadnji kovač u cijeloj Dalmatinskoj zagori

Ispod Bičin grada, kule Potravnik, u hrvatačkom naselju Potravlje, odzvanjaju udarci čekića u nakovanj u posljednjoj kovačiji na području Cetinske krajine. Čekić je u ruci Ante Kotromanovića, posljednjeg iz slavne plemićke loze koji još znade izrađivati predmete od kovanog željeza.

Ante je rođeni Potravčanac, dragovoljac je Domovinskog rata i poslije sedamnaest godina provedenih u HV-u, umirovljen je kao dočasnik. Kada Ante jednoga dana prestane obavljati kovački posao, ugasit će se to umijeće u plemenu Kotromanovića, ali i cijelom cetinskom kraju. Ante će, kaže, nastojati da se to što kasnije dogodi, ali pedeset godina mu je na leđima i na putu je bez povratka.

 

 

Prema predaji, Kotromanovići su se bavili kovačkim zanatom još kad su stigli u Potravlje krajem sedamnaestog stoljeća bježeći pred turskim zulumom iz Bosne. U Bosni su, po istoj predaji, uz ostalo bili cijenjeni izrađivači sablji i mačeva, kojima je vođa plemena još od vremena bosanskog bana Stjepana Kotromanića naoružavao svoju vojsku.

Dolaskom u Potravlje nastavili su njegovati kovačko umijeće, ali su se, umjesto oružju, sve više okretali izradi oruđa. Sa sobom su iz Bosne donijeli i listinu u kojoj je zapisano njihovo plemićko obiteljsko stablo. Dogovorili su da tu listinu čuva najstarije čeljade u plemenu. Taj dogovor poštovao se sve do unatrag nekoliko desetljeća, a onda je listina zametnuta.

Još prije velikosrpske agresije, u kojoj je Potravlje pretvoreno u "spaljenu zemlju", listina je napustila selo i, koliko je poznato, još se nije vratila. Kao što se, posve je izvjesno, nikada više neće vratiti značenje kovačkog umijeća Kotromanovića. Cijela knjiga svela se na Antu kao posljednjeg Mohikanca.

– Kovačija je danas registrirana kao obrt pod nazivom "Biče", a formalni nositelj obrta je moja supruga Ivanka. Ja sam umirovljeni pripadnik HV-a. Za sebe kažem da sam penzioner, a ne i umirovljenik. Da mi je veća penzija, i ja bih, vjerojatno, mirovao. Ili, još bolje, poput tolikih umirovljenika, sjedio pred trgovinom i ispijao pivo, kritizirao sve i svakoga i dijelio jalove savjete kako bi trebalo mijenjati svijet. Umjesto toga, svakodnevno sam ovdje u kovačiji i tako će biti sve dok budem mogao, dok me zdravlje bude služilo i dok me ne izda snaga – kaže Ante Kotromanović.

Ante je kovački zanat naučio i naslijedio od oca Ivana-Anđelka, ali i majke Ljubice. Ivan-Anđelko je, pak, kovanje naučio i naslijedio izravno od djeda jer se rodio četiri mjeseca poslije očeve smrti.

– Kad sam ja, rođena nedaleko odavde, u zaseoku Glaurdićima, došla za moga Ivana-Anđelka, djed je već pao u snazi. U to vrijeme smo od kovačije živjeli. I to dobro. Nije bilo druge nego mužu dati ruke. Tako sam ušla u kovačiju, gdje sam tukla macom ili pridržavala užareno gvožđe kliještima dok bi Ivan-Anđelko iskivao – kazuje nam Antina majka Ljubica i ponosno navodi da je kao nositeljica obrta 2011. godine dobila certifikat Hrvatske obrtničke komore kao "Obrt s tradicijom" za "ručnu izradu predmeta od kovanog željeza".

Ljubica već neko vrijeme ne ulazi u kovačiju. Zagazila je, kaže, u sedamdeset sedmu godinu pa je vrijeme da se malo odmori. A bogme se naradila. Jer, osim što je svakodnevno pomagala svome Ivanu-Anđelku u kovanju, rodila je šestero djece, dva sina i četiri kćeri, sve ih odgojila i odškolovala, poudala i poženila. Još je držala krave, ovce i svinje, a znalo se da je njezin posao prodaja kovanih proizvoda na pazarima.

– Drukčije je to bilo vrijeme, ali, Bogu hvala, služilo je zdravlje, a djeca su bila dobra. Ženske nisu dolazile ni blizu kovačije, ali ova dva muškića, Ante i mlađi Ivan, bili su mali, ni menđule (škripac) nisu mogli dohvatiti, a već su brusili što bi im otac i ja zadali. Moj Ivan-Anđelko kovao je sve do 2012. godine. Umro je godinu kasnije. Ante se poslije odlaska u penziju vratio u kovačiju. Ivan koji je završio za inženjera strojarstva i radi kod vojske, ne kuje. Dođe blizu, prođe oko kovačije, ali neće unutra. A ja ostarila pa je sve palo na Antu. Žao mi je što će se kovačija poslije Ante ugasiti, ali tako mora biti. Treba se, jednostavno, pomiriti jer se već ugasilo puno toga drugoga – kaže baka Ljubica.

Za to vrijeme Ante je u kovačiji već uvelike raspirio kovačku vatru. Nigdje mijeha, zapažamo.

– Mijeh se nekada koristio. Sačuvao sam ga kao etnografsku vrijednost. Danas vatru raspiruje ventilator koji pogoni struja – objašnjava Ante i dok se u vatri zagrijava komad čelika koji će oblikovati u kosir, pokazuje nam strojeve.

– U ovoj radionici, osim vatre i nakovnja, imam još tri strojna čekića, jednu presu i ručne alate od kojih su mi od najveće pomoći kutne brusilice. Onaj najjači čekić proizvela je zagrebačka tvornica "Prvomajska" još 1953. godine i još tuče kao mladić. Za druga dva čekića, koji su stariji i ne znam proizvođača, s oznakama "Ajax 2" i "Ajax 3", preuredio sam pogon. Njih je originalno pogonilo vodeno kolo. Ja sam ih preuredio na strujni pogon i odlično rade.

U drugoj radionici imam i modernije alatne strojeve, poput električne pile, velike stupne bušilice, tokarski stroj, a nabavio sam i potpuno novi digitalni tokarski stroj, ali je izvan pogona jer na njemu nema tko raditi. Sa svim tim pomagalima danas je puno lakše. Sjećam se, dok sam bio dječak, da su moj otac i majka proizvodili predmete od kovanog željeza samo uz pomoć kovačke vatre, nakovnja, čekića, škripca, kliješta i turpije. Kada su se pojavile prve ručne brusilice, bila je to u kovačiji prava revolucija – veli Ante.

Kotromanovići su u svojoj kovačiji za zagrijavanje čelika koji su obrađivali koristili samo drveni ugljen.

– Koks je bio preskup i do njega se teško dolazilo, a drveni ugljen je u potpunosti zadovoljavao naše potrebe. Danas ga kupujem, a prije smo ga sami proizvodili, dok smo više radili i kada su nam trebale veće količine. Okupili bismo grupu ljudi iz sela, susjeda i prijatelja i otišli u Svilaju. Dok je dio ljudi kopao rupu u zemlji, drugi su sjekli drva. Sva posječena drva složili bismo u rupu, zapalili i dobro zatrpali zemljom kako bi se spriječio dotok zraka i odvijao proces karbonizacije. Pretvaranje drveta u ugljen obično bi trajalo petnaest do dvadeset dana. Ugljen smo trpali u vreće koje smo s planine dopremali na samarima dvadesetak magaradi – kazuje Ante.

Kako je s ocem i majkom u kovačiji provodio vrijeme još od dječačkih dana, Ante je kovačke poslove podijelio u tri skupine: proizvodnja novih proizvoda, popravak i potkivanje konja.

– Ovo posljednje, potkivanje konja, ugašeno je. Nema više konja. A nekada, prije svega tridesetak godina, dnevno se potkivalo po deset i više konja. Dok bi otac čistio kopita, ja sam zagrijavao potkove u kovačkoj vatri. Svi konji iz sela redovito su se potkivali prije odlaska na ispašu na Vrdovo i po dolasku s Vrdova uoči sezone vršidbe žita.

Kad više nema potkivanja, što onda radite u kovačiji?

– Proizvodim različite vrste kosira, sjekira, satara, motike i krampove svih vrsta i veličina, peke, ožege, komaštre, gradele, dlijeta, ćapadure i sve što ljudima treba, a može se napraviti oblikovanjem zagrijanog čelika.

Gdje se mogu kupiti vaši proizvodi?

– Ljudi koji znaju za mene dolaze ovdje u kovačiju i uzmu što im treba ili naruče da im se napravi. Gotove proizvode redovito prodajem na sajmu u Benkovcu svakog desetog u mjesecu, na tradicionalnim sajmovima za Sv. Mihovila u Trilju, na Malu Gospu u Solinu, Sv. Duju u Splitu, Gospu od Ružarja u Vrlici, a prije, dok su dozvoljavali, redovito sam subotom prodavao u Sinju.

Tko kupuje te vaše proizvode?

– Svatko komu što treba. Motike i krampove kupuje sve manje ljudi pa ih ja sve manje proizvodim. Ali male motičice i maškliniće, koji se koriste u obradi vrtova, traže mnogi. Traženi su kosiri različitih vrsta. Posebni tip kosira radim za Bračane. Danas se najviše prodaju gradele, peke i pribor za pečenje. Proizvodi iz ove kovačije, moji i ranije mojih roditelja, razasuti su po svim kontinentima. Puna ih je Europa, ima ih u obje Amerike, Africi i Australiji. Jedino nisam siguran jesu li dospjeli do Azije.

Od čega proizvodite sve te predmete, gdje nabavljate sirovinu?

– U zadnje vrijeme do specijalnih čelika za termičku obradu u obliku plosnog željeza dolazim uglavnom u specijaliziranim prodavaonicama jer nitko drugi takve čelike ne prodaje. Prije, dok je bilo lisnatih opruga vozila, mi ih nazivamo feder-plata, do sirovine se dolazilo puno lakše i jeftinije. Te lisnate opruge spadale su u vrhunski čelik za kovačko oblikovanje alatki i drugih predmeta koje sam iskivao. Specijalni čelici, da bi postigli čvrstoću i tvrdoću, danas se kale u specijalnim pećima s precizno kontroliranim temperaturama.

Vi i dalje kalite u vodi nakon odokativnog "čitanja" temperature?

– Čelici i proizvodi koje ja radim ne zahtijevaju takvu temperaturnu preciznost. Kada čelik u kovačkoj vatri tijekom zagrijavanja poprimi boju opeke, ja ga vadim iz vatre i kalim u vodi. To se postiže dugogodišnjim iskustvom. Prije, dok su se više tražila dlijeta i špice za obradu kamena, za njihovo kalenje koristio sam ulje.

Puno radite, a malo zarađujete?

– Od ovoga se ne može živjeti. Ja ovo radim iz ljubavi. Roditelji su me jednostavno zarazili kovačijom i ja bez nje ne mogu. S obitelji živim u Sinju. Imam odraslog sina i kćer. Njih kovačija ne zanima, ali ja sam svaki dan ovdje. Znam da će biti gotovo kad ja stanem. Mlade ljude ovo ne privlači, a već dugo nema ni srednje škole za zanimanje kovač.

Kako zaustaviti gašenje? Vidite li rješenje?

– Obveze su prevelike da bi ih iz ovoga posla mogli servisirati. Tu mislim da doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Kada bi država participirala ili pronašla drugi način da potakne nekoga, naročito mlade, da se uhvate ovoga posla, možda bi netko bio zainteresiran. Ponavljam, ja ću iz ljubavi ovo raditi dok budem mogao. Ako supruga ne bude mogla plaćati obveze, ugasit će se obrt, a ja ću nastaviti kroz kućnu radinost. A kad i to prestane, možda ćemo od svega što ostane moći napraviti muzej zanatu bez kojega je svakodnevni život na selu bio nezamisliv – zaključuje Ante Kotromanović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. studeni 2024 14:47