Porazna statistika: dalmatinsko zaleđe ne pamti ovakav egzodus, može li itko pomoći i zaustaviti masovno iseljavanje stanovništva?!

Protekla 2017. godina ostat će upamćena po neslavnoj činjenici da su Hrvatsku mjereno ekonomskom razvijenosti sustigle sve nove članice EU-a osim Bugarske, a i ona nam puše za vratom. Ostat će upamćena po odlasku Hrvata i drugih građana Hrvatske u razvijene zapadnoeuropske zemlje u kojima ima posla i u kojima se od rada može dostojno živjeti.

Pamtit će se po doslovno vapajima vodećih hrvatskih demografa, Anđelka Akrapa i Stjepana Šterca, ali i brojnih pojedinaca i institucija, da je u pitanju egzodus koji vlast mora zaustaviti jer se sve masovnijim odlaskom mladih, uključujući i mlade bračne parove s djecom, i već kroničnim negativnim prirodnim prirastom dugoročno dovodi u pitanje opstojnost zemlje i nacije.

Iscrpljeni bazen

Je li aktualna hrvatska vlast svjesna problema u koje su državu i građane doveli njezini prethodnici i ima li Plenkovićeva Vlada vizije, znanja, političke hrabrosti i sredstava da zaustavi razarajuće demografske trendove i napravi zaokret? Iz dosadašnjih poteza to se ne bi moglo ustvrditi. Bar kad se gleda iz fokusa Dalmatinske zagore u čijim je seoskim naseljima ovih hladnih zimskih dana puno više dimnjaka čisto nego začađeno. Ako iz ponekog dimnjaka i kulja dim, to je zato da se ne bi smrznuli preostali djedovi i bake, a ne zato da bi se stvorio ugođaj za dječji vrisak i igru dok s vanjske strane prozora grizu led i studen.

Vlada je reagirajući na egzemplarno pražnjenje Slavonije i doslovno karavane autobusa i aviočartere koji Slavonce odvode od Austrije i Njemačke do Irske, Švedske, Australije..., donijela paket mjera nazvan "Projekt Slavonija" kojim do 2020. godine planira u tu hrvatsku regiju i njezinih pet županija uložiti dvije i pol milijarde eura iz EU fondova. Radi se o prostoru koji zauzima 12.486 kilometara kvadratnih, a koji po popisu iz 2011. godine ima 806 tisuća stanovnika.

Već dugo sve vlade donosile su mjere i redovito izdvajale sredstva namijenjena razvoju otoka i zadržavanju otočana. Od 1999. godine kada je donesen Zakon o otocima, hrvatski javni sektor u razvoj otoka ulagao je prosječno 1,5 milijardi kuna godišnje. To je donijelo rezultate pa je, primjerice, od 2011. do 2014. godine na otocima broj stanovnika porastao za 2,4 posto iako je u isto vrijeme na razini države smanjen za 1,8 posto.

I dok svaki potez hrvatskih vlasti usmjeren na održivi razvoj pojedinih područja, u spomenutim primjerima Slavonije i otoka, valja pozdraviti i podržati, potrebno je zapitati se zašto su neki drugi prostori zaboravljeni. Na primjer Dalmatinska zagora.
Taj prostor je sve do unatrag nekoliko desetljeća bio gotovo neiscrpni demografski bazen. Danas je ispražnjen, na pojedinim lokalitetima možda i gore nego Slavonija.

Sinj se jedva drži

U najvitalnijem dijelu Dalmatinske zagore, Cetinskoj krajini, 1991. godine živjelo je 60.210 stanovnika. Kroz deset sljedećih godina taj broj smanjen je na 51.432 ili za 8778 stanovnika. Na istom prostoru 2011. godine statističari su popisali 48.313 stanovnika i tako kroz dekadu zabilježili daljnji pad od 3119 stanovnika.

Od tada je, nažalost, došlo do novoga demografskog pustošenja. U pomanjkanju radnih mjesta i zasićenosti lažnim obećanjima najpotentniji intelektualni i biološki potencijal toga prostora opredijelio se uzeti u ruke putovnicu i putnu kartu u jednom smjeru – prema dalekim destinacijama u kojima njihove psihofizičke sposobnosti neće biti niškoristi i gdje će se kao ljudi osjećati dostojanstveno.

Po procjenama optimista danas u Cetinskoj krajini, koja obuhvaća gradove Sinj, Trilj i Vrliku i općine Dicmo, Hrvace i Otok, živi samo 40 tisuća stanovnika. Grad Sinj još se nije ispraznio poput Imotskog, Vrgorca, Drniša, Vrlike, Obrovca, Benkovca i Knina samo zahvaljujući blizini Splita.

Prema novom indeksu razvijenosti koji je Vlada donijela na sjednici prošloga tjedna, svi gradovi i općine u Dalmatinskoj zagori, s izuzetkom Sinja, svrstani su u potpomognuta područja.

Vrijeme za zaokret

Vidi li to Vlada? Ima li sličnosti u demografskim kretanjima u Slavoniji i Dalmatinskoj zagori? Može li se problematika Dalmatinske zagore uspoređivati s onom na otocima? Mogu li gradonačelnici i načelnici jedinica lokalne samouprave Dalmatinske zagore sjesti za isti stol, identificirati zajedničke probleme toga prostora i jedinstveno ih prezentirati Vladi? Pri čemu bi im vrata trebali otvarati saborski zastupnici s ovoga prostora, neovisno o političkoj boji.

Do sada takve inicijative nije bilo. A ni sama Vlada, kako ova tako ni prethodne, nije se pretrgla skrbeći se za ovaj prostor. Je li vrijeme za zaokret i može li "Projekt Slavonija" biti obrazac za poželjni projekt "Dalmatinska zagora"?