StoryEditor
Obalasvi znaju hekija

Omiljeni konobar jedan je od onih koji vam vraćaju vjeru u ljude, u život: nakon teške bolesti kćeri, dva srčana udara, svih nedaća - oko sebe sije samo radost. Ovo je njegova priča

Piše Dada Batinić Snimio Ivo Ravlić/Cropix
29. prosinca 2021. - 22:19

Herold Leš (47) je osoba koja nikad nikome nije uskratila osmijeh. Omiljeno lice grada Makarske i jedna od ikona makarske rive, odnosno kafića "Loyd", u kojemu radi već 23 godine, svojim primjerom svjedoči da život uistinu jest šaka suza i vrića smija.

- Rođen sam u Hannoveru u Njemačkoj, a kad sam imao tri godine, moji roditelji preselili su se u Suboticu. Baka i očuh su tamo živjeli, imali su ljevaonicu, "djed" je bio vrhunski majstor, a nas je volio kao svoju obitelj.

Međutim, majka je počela pobolijevati, imala je problema sa srcem te je operirana na Vojno-medicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu, gdje joj je rečeno da magla i hladnoća ne pogoduju njezinu zdravlju, pa su moji roditelji odlučili preseliti se u rodni grad moje majke, odnosno u Makarsku.

Meni je tad bilo 13 godina, sestri Ramoni 11, a najmlađoj Aleksandri 6. Iako sam u Makarsku dolazio za ljetne i zimske praznike te stekao mnogo prijatelja, bilo mi je teško napustiti Suboticu. U Vojvodini sam imao svoje društvo, tu su mi živjeli baka i djed i srce mi je zauvijek ostalo gore.

Postao vatrogasac

Koliko ti je bilo teško priviknuti se na život u Makarskoj?

- Ujaci Gula i Marinko Mucić su me odmah po dolasku upisali u vatrogasce, gdje sam tijekom godina položio ispite za vatrogasnog tehničara, a dobitnik sam i Brončane plamenice (za hrabrost i požrtvovnost op.a). Ujak Marinko bio je poznati ragbijaš pa je i mene upisao u klub. Nisam znao pravila i nisam imao pojma gdje treba spustiti loptu pa bih trčao dok suigrači ne bi vikali: Spusti balun na pod!!

Na prvu utakmicu došao sam u patikama, a za sljedeći nastup sam od kluba dobio dva broja veće kopačke, jer prije devedesetih nije bilo lako doći do specijalizirane sportske obuće. Paralelno sam trenirao i rukomet i to vrijeme pamtim kao najljepše i najbezbrižnije doba otkad sam u Makarskoj. Putovali smo na utakmice, družili se međusobno, a premda se rukomet tad igrao na asfaltu, nikome to nije smetalo. Znalo se dogoditi da odigram ragbi utakmicu kroz jutro, a rukometnu popodne. Sve mi je tad bilo normalno i prihvatljivo.

Kad smo nastupali u Italiji, "otkrili" smo "Snickers" i "Bounty" čokoladice koje kod nas u ta doba nije bilo moguće nabaviti. Nakupovali smo slatkiša i petardi, no na granici su nam sve oduzeli pa su o nama pisale novine. Sve su to sad lijepe uspomene kojih se prisjećam s nostalgijom.

Je li promjena klime povoljno utjecala na zdravlje tvoje majke?

- Ona je i inače bila slabog zdravlja, a umrla je prije 8 godina. Bila je stup obitelji i ne prođe dan, a da otac ne upali svijeću za nju. Još uvijek mu je teško bez nje. Oba moja ujaka su također preminula, a ni ovaj grad više nije kakav je nekoć bio. Mladi prije nisu toliko vodili računa tko što ima i tko se kako oblači. Prijateljstva su bila prisnija, više se družilo, a osjećaj zajedništva je bio izraženiji.

Igra lovice

Misliš da toga danas nema kod mlađe populacije?

- Mislim da je sve manje zdravog i iskrenog druženja. Nama je Kačićev trg bio glavno okupljalište. Tu bismo se sastajali, igrali lovice i skrivača ili bismo samo sjedili i razgovarali. Nije bilo tračeva ni zavisti kao danas, a dječaci i djevojčice bili su prijateljski nastrojeni jedni prema drugima.

Stalno smo bili skupa, povjeravali se jedni drugima, a pamtim da je u to doba DVD Makarska brojio više od stotinu mladih ljudi, željnih kvalitetnog dokazivanja. Nekad bi se nalazili i u kafiću "Fontana", a sad kad sam konobar, znam što znači kad ti petnaest osoba istovremeno naruči cappuccino.

image
Ivo Ravlić/Cropix

Otkad se baviš konobarenjem i gdje si sve radio?

- Odmah nakon povratka s bojišnice zaposlio sam se u "Gaudeamusu", koji je tada bio odličan diskoklub, a vodila ga je Biba Visković. Sve je bilo organizirano na vrhunskoj razini, radile su se matineje i tematske večeri, no trajalo je samo četiri godine. U "Loydu" sam se zaposlio 1998. godine i otad sam gotovo svakodnevno na rivi.

Bio sam par puta i na bosanskohercegovačkoj televiziji kao najpoznatiji konobar na ovom području jer za pola Bosne znam što pije. I kad netko ne dođe dvije-tri godine, zapamtim što je naručivao. To mi je, smatrao sam, mana, no u konobarskom poslu je prednost jer znam tko želi šećer, tko umjetno sladilo, koliko pjene ide u čiju kavu i slične stvari.

Govorim engleski i mađarski jezik, a i češki dosta razumijem. Navikao sam viđati poznate osobe, ali meni su svi ljudi isti - ljudi. Daniela Trbović je znala ovdje doći s Hloverkom, a kad sam gostovao u njezinoj emisiji "8. kat", povodom manifestacije "Debeli i mršavi", prepoznala me je rekavši: Aaa, ti si onaj moj konobar iz Makarske! Nogometni stručnjak Vahid Halilhodžić je također čest gost u Makarskoj i vrlo je srdačan i drag čovjek.

Meni je konobarenje najdraži posao. Nikad nisam doživio neku neugodnost niti mi je itko rekao nešto ružno. Dva puta sam morao uzeti duže bolovanje; jednom kad sam slomio šaku, a drugi put zbog srčanog udara, odnosno zbog dva srčana udara od kojih se još uvijek oporavljam. Oko godinu dana sam bio u bolnici i na kućnoj njezi, a sad se oporavljam radeći.

Kriv je život

Kako se oporavlja radeći i što je bio uzrok srčanog udara?

- Navikao sam stalno biti u pokretu. Kad je krenula pandemija korone, lockdown me zatvorio u kuću, a kad sam nervozan, posegnem za hranom. Uvijek sam bio krupnije građe, no za vrijeme lockdowna sam dobio tridesetak kilograma, a u bolnicu sam primljen sa 137 kilograma. Zatim sam u tridesetak dana smršavio 37 kilograma, no zbog naglog gubitka težine počeli su mi otkazivati organi, odnosno jetra i bubrezi.

Danas pijem 14 tableta dnevno, a morao bih smršaviti još 20 kilograma. Mislim da je uzrok srčanog udara sam život. Malo tko zna da sam, uz Arsena Bauka, još 1987. godine bio osnivač Foruma mladih SDP-a u Makarskoj, no više nisam u stranci jer su demokracija i socijalnost izgubili svako značenje u današnje vrijeme. Razočaranja, brige, kao i krivi postupci, uvijek dođu na naplatu.

Je li bolest bila tvoje najteže iskustvo u životu?

- Najteži dan u životu bio mi je 2005. godine kad su mi doktori priopćili da se moja kći Karla rodila s četiri srčane mane i dvije podmane. Trebalo je hitno prikupiti 30.000 eura za operaciju u Linzu, pa su sestra Sandra i mama kontaktirale lokalnu radiopostaju RMR, nadajući se odazivu građana. Tad društvene mreže nisu bile toliko popularne, no u samo nekoliko dana skupio se cijeli potreban iznos.

Dado Antunović je cijeli prihod od MA-festa dao za našu Karlu, organizirali su se rukometni i ragbijaški turniri, puno ljudi je dolazilo u kafić i nudilo pomoć. Ja im to ne mogu zaboraviti dok sam živ. Prognoze tad nisu bile obećavajuće; doktori su rekli da Karla neće moći hodati ni govoriti, bila je i u komi... uhh... teško mi se svega toga prisjećati, no, evo, danas joj je 15 godina, pleše i razgovara s vama. Još uvijek ima nekoliko dijagonoza, kao što je Digeorgeov sindrom... no ona je trenutno na svom maksimumu. Za to je, uz doktore, prvenstveno zaslužna moja supruga koja joj se u potpunosti posvetila.

Tvrdoglavi geni

Imate li još djece?

- Da, starijoj kćeri je 21 godina, zove se Klara i sama je izabrala ime mlađoj sestrici. Klara živi i radi u Splitu, a premda je završila za stjuardesu, odlučila se za plesnu karijeru i trenerica je breakdancea.

Tko ti je uzor u životu?

- Sve sam ovo izdržao zahvaljujući očevoj podršci i tvrdoglavim i upornim genima koji se ne predaju tek tako. No, istina je da mi je otac najveća potpora u životu. Kad se nije znalo što će biti sa mnom, on nije gubio nadu. Kuha ručkove za nas, a kad ja radim, on vozi moju suprugu na posao iz Podgore u Makarsku.

Što sam god u životu planirao, on mi je bio oslonac. Kad imam neki problem, odem kod njega, povjerim mu se i popričamo. Supruga mi je također velika podrška, a nastojim biti i ja njima. Ništa mi nije teško za njih uraditi i nadam se da ću to moći činiti još dugo.

Herold zasigurno spada među najplemenitije i najdobrodušnije osobe na Makarskoj rivijeri i stoga ne čudi da je svugdje rado viđen gost. Ako želite sebi popraviti dan, budite i vi njegov!

Legenda rive


- Svi znaju Hekija! On je legenda rive! Jednom prilikom su mi došli prijatelji iz Budimpešte za vikend, a dotad nisu bili u Makarskoj. Sjeli smo u 'Loyda', naručili piće, a kad smo došli i sutradan, Heki je uljudno pozdravio i upitao: Je li standardno? Prijatelji su bili u šoku kad su dobili upravo onakvu kavu kakvu su jučer naručili - rekla nam je Anita B.

item - id = 1155362
related id = 0 -> 1153376
related id = 1 -> 1152781
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. prosinac 2021 22:21