StoryEditor
Obaladoživjeti stotu (4)

Milka Lučić: Ja vam imam sto ipo godina, a tajna moje dugovječnosti je - motika! Žao mi je samo što nisam više rađala, djeca su svo blago ovog svijeta

25. veljače 2021. - 21:41
Jure Mišković/Cropix

Ja vam imam sto i po godina – uz široki osmijeh pohvalila nam se Milka Lučić, rođena Stegić, iz Tisnog, koja svoje stare dane provodi u Biogradu na Moru, kod kćerke Ane (75).

Ova vesela stogodišnjakinja baš je prije koji dan izišla iz bolnice, gdje je završila zbog upale, no ne da se, kaže, preživjela je svakakve životne nedaće pa će i tu malu upalu.

Po njezinoj životnoj priči, u to smo sasvim sigurni!

Milka je rođena 1920. godine, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, preživjela je tri rata, neimaštinu, rodila dvoje djece koje je odškolovala, pokopala muža i sestru...

Upitali smo je koja je tajna njezine dugovječnosti, i kao iz topa je odgovorila:

– Motika! Rad, rad i samo rad. Cijeli sam svoj život provela u polju! Kopajući, sadeći, vukući, noseći, krčeći, obrezujući loze... Nema toga što nisam radila. Moj muž Ive i ja nismo stali cijeloga života, ali trud nam se isplatio; izgradili smo dvije kuće, školovali djecu, što mi je najbitnije. Nisam ih nikad vezala uz polje, htjela sam da imaju bolji život. Sin mi je na kraju postao kirurg, a kćer medicinska sestra. Jako sam ponosna na njih – govori baka Milka, držeći čvrsto kćer Anu za ruku.

image
Jure Mišković/Cropix

Ona joj je danas, šali se baka, privatna medicinska sestra.

Milka ima četvero unučadi i šestero praunučadi. Udala se s devetnaest, prvog sina rodila s dvadeset, a kćer s dvadeset i šest godina.

– Djeca su sve blago svijeta. Meni je žao što nisam više rađala, ali nisam mogla jer sam morala raditi, ne bi imali za jesti. A, iskreno, i ovako smo jedva imali... Uglavnom smo jeli boba koji smo sadili, kukuruza, smokvi i kruha od žita bez kvasca, koji danas ne mogu vidit. Meso smo samo nedjeljom jeli... – prisjeća se baka Milka svoga težačkog života u rodnom kraju kraj mora.

Ipak, Tisno joj je oduvijek blisko srcu i zato danas, kad živi u Biogradu, iako tek nekoliko kilometara udaljena, često ga spominje. Nedostaje joj.

– Kao mlada sam napisala pjesmu o mom Tisnom, koja se i dandanas čita na svečanostima u mistu. Meni je Tisno mala Venecija. Često sam pisala, voljela sam riječi. Završila sam čak šest razreda osnovne škole! Dok su drugu djecu roditelji izvlačili s nastave da rade, mene je otac ostavio da učim. I hvala mu na tome... – govori Milka, koja je od početka svog djetinjstva bila drukčija jer joj je obitelj živjela do lokalnih aristokrata.

image
Jure Mišković/Cropix

– Postojala je jedna teta Rina iz te bogate kuće koja je obožavala malu Milku pa ju je svemu učila. Zato je moja majka bila puno naprednija od svojih vršnjaka, kulturna i pristojna, baš kao da je i sama iz bogate familije – prepričava kći Ana, dok Milka uredno pozira našem fotografu hvaleći ga za dvoje djece koje ima.

Milka je, kako smo doznali, bila jako društvena, što se i danas vidi, a kako je kao mlada živjela u centru mjesta, kuća bi lako postala promenada. Susjedi bi često navraćali, a posebno bi se to intenziviralo u vrijeme karnevala, do kojeg Murterani i Tišnjani jako drže. Milka je uvijek rado pomagala pri pravljenu raznih maski.

Danas joj je glavna zanimacija televizija. Prati koliko može turske i brazilske serije, a do nedavno je pratila i sport, točnije nogomet.

– Kad bi loše igrali, vikala bi im "vrag vam sriću odnio, trčite, pa bolje ja trčim od vas!" – smije se baka Milka, koja voli i politiku:

– Gledam vijesti i sve pratim. Volim Plenkovića jer je pametan, a ja sam uvik volila pametne ljude. Ali, ne volim one koje lažu, meni je otac još ka maloj rekao: "Milka, budeš li lagala, dobit ćeš batina. I ja od tada nisam ni jednu laž izrekla – priznala nam je dobra baka Milka i na rastanku nam poželjela da doživimo njezine godine jer nema "lipšega nego gledat dicu kako rastu i uspiju u životu".

Stotinu godina Dalmacije na plećima

 

Upamtili su ovi naši doajeni više nego što možemo zamisliti. I ništa ih više ne može iznenaditi. Ali oni nas mogu. Tako i treba biti...

U ritmu rađanja iz dana u dan, novine su po definiciji vječno mlade. Zato valjda njihovim stranicama najčešće defiliraju mladi i prpošni, puni planova i eksplozivnih postignuća. A kad će ako ne sada kad su mladi, misle stariji, strpljivo čitajući.

Ali dođe vrijeme da i stariji dobiju svoj itekako zasluženi prostor. Naravno, ne prvi ni zadnji put. Ovaj put to su doslovno doajeni sa četiri strane, četiri nosiva stupa Dalmacije, od Zadra pa do Dubrovnika. Čovjek se začudi kako su tako dobro nakon svega što su prošli.

Jer da ih je štedjelo, i nije. Prošla su preko njih dva krvava rata, obnova i izgradnja, planska i neplanska privreda, hrvatsko proljeće, peronospora i maslinova mušica, agrarne i obrazovne reforme, industrijalizacija i turistifikacija. I sve je protutnjalo, a oni su ostali. I, hvala na pitanju, još su dobro.

Pamte te časne starine uvođenje dinara i kune, skoro će i eura, pamte uvođenje vode i struje, pa telefona i mobitela, najprije glupih potom ovih nešto pametnijih. Pamte i desetak pravopisa i toliko valova iseljavanja.

Upamtili su oni prve gramofone i radioaparate, pa televizore, crno-bijelog i kolor svijeta, magnetofone, kasetofone i videorekordere, i DVD playere.
Pamte dalmatinski doajeni i doajenke Hajduka i Jugoplastiku, "Jugoplastiku", "Diokom" i njihovu pretvorbu u prah i pepeo, škver i škverić, prvi pljesak za Terezu Kesoviju, Arsena Dedića i Mišu, pamte kad se pojavio mladi Krešo Ćosić, a Đurđica Bjedov vratila s medaljom iz Meksika.

Upamtili su oni više nego što možemo zamisliti. I ništa ih više ne može iznenaditi. Ali oni nas mogu. Tako i treba biti. Lako je mlad i nabrijan utrčati u teren i mahnitati kao junac u areni, ali oni znaju da utakmica traje devedeset minuta i ne rasipaju energiju olako. I s punim pravom mogli bi nam reći: Di ste bili kad je grmilo?!

A nakon svega ostali su, kako bi rekao maestro Ljubo Stipišić, driti ka kolone. Iz njihovih čvrstih figura i najslabiji kipari mogli bi isklesati vrhunske spomenike, od njihovih lica i fotoamater bi snimio dobru fotografiju, a kamoli tek talični Ante Čizmić, Luka Gerlanc i Tonći Plazibat.

Iz njihovih priča i početnik iz gradske rubrike imao bi temelj za roman, a kamoli ga neće imati naši vrhunski reporteri.

Ukratko, poslušajmo naše iskusne Dalmatinke i Dalmatince, od njih se ima što čuti i naučiti.

Prva na redu je priča Paule Banac, rođene 1917. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. svibanj 2021 18:10