StoryEditor
Obaladoživjeti stotu (2)

Baka Mila, rođena davne 1920., u doktora je bila jednom u životu, a voljela je samo svoga Stipu: Osamnaest njih me prosilo, a ja sam njega čekala...

23. veljače 2021. - 21:13
Ante Čizmić/Cropix

Kada joj je prije četrdesetak godina liječnik u Šestanovcu prepisao Andol za bolju cirkulaciju, nije ni slutio koliko je dobra učinio Mili Rubić, danas sa stotinu i jednom godinom na plećima. Mila je rođena davne 1920. godine u Katunima, a otprije trideset ljeta sa stalnom adresom u Ruskamenu. Taj medicinski pothvat ostao joj je duboko urezan u njezinu epizodičkom pamćenju, jer ni prije ni poslije nikada nije bila kod doktora… ili se možda ne sjeća.

Njezina životna priča počinje ondašnjim kraljevskim geslom "Jedan narod, jedan kralj, jedna država".

– Bolje bi stajala ona "Jadan narod, još jadniji kralj i kukavna država". Kao dijete više sam se gladi nauživala nego kukavica na grani. Niste imali ni mlijeka ni kruha, ma kakvog kruha, za to je trebalo brašna, a ono se na deke mjerilo.

Mislim da niko nije kraće išao u školu od mene. Poslalo me tako jednog ponedjeljka s čituljom pod rukom, a već idućeg petka rekli "šta si učila, učila si" i dali mi motiku u ruke. Diko moja, ne možeš s njom pisat, samo kopat – domeće vremešna baka Mila Rubić. Iako je slijepa, nagluha i slabo pokretna, služi je pamćenje.

Prisjeća se i najmanjih detalja sa svojeg životnog puta, od dječjih dana preko djevojaštva pa do ne tako davnih događaja.

Na svojeg je, sada već pokojnog, supruga Stipu oko bacila prije Drugog svjetskog rata. Bili su prvi susjedi, pa joj nije teško palo čekati ga sedam godina dok se nakon rata nije vratio iz tadašnje Čehoslovačke s korpom na ramenu.

– Koja je to ljubav bila... Ma ne ko ove današnje. Malo, malo pa razvod. Zgodan, lijep, svaka bi ga majka za zeta poželila. Ali ne i moja. Ona ti meni našla trojicu ženika, sve gori od gorega, ne bi ih, brate, iz kupusa istjera. Zna to i ona, ipak nju vuče njihovo bogatstvo i želja da mi bude bolje kroz život. Obećajem ja njoj "majko, nema problema, još malo, nisam spremna, strpi se", sve odugovlačim ne bi li dobila na vremenu. Bilo je i drugih. Brojala sam, osamnaest njih me prosilo, nisam ni jednog htjela pogledat, kamoli mu dati ruku.

image
Ante Čizmić/Cropix

Jedan od njih bio je i njemački vojnik koji je držao stražu kraj crkve u Katunima. Zaljubio se u mene i gdje god ja, on bezglavo za mnom. Uporan, hoće da me ženi. Nudi mi sat, daje mi novce, i to one njemačke marke, pita "koliko ćeš tisuća, samo pođi za mene", neće mi tobože ništa falit. Istina, bio je naočit, al' šta ćeš, on me prati, a nas opet oboje u stopu prati moja mater.

Tira ona njega od mene, na pušku nasrće govoreći "šta ćeš joj ti, ima ona momka", i tako sve do večeri. Vidi on da s materom nema šale, oči bi mu ona iskopala neka on ima pušku i bajonetu, pa nekako odusta i osta na putu ko brabak na cjedilu – grohotom se smije baka Mila, sve poskakuje od sreće što ima s kim podijeliti svoje ljubavne jade.

Njezine, uvjetno kazano, ljubavne avanture završile su krajem rata, kad se iz Češke kao galantar vratio njezin odabranik. U brak su stupili 1948. godine i u njemu je Mila rodila petero sinova. Nažalost, zla kob ili Božja volja htjela je da njih trojicu izgubi odmah nakon poroda ili nedugo zatim, dok je četvrti umro prije nekoliko godina.

Prije tri desetljeća ostala je i bez svoga Stipe, što joj je možda i najteže palo.

– Niko nije imao takvog muža kao ja. Slušali smo se, poštovali, pomagali jedno drugom. Uz svu tragediju koja je obilježila naš život, dizali smo našu djecu i nikada tom čovjeku ne mogu zaboraviti sve ono dobro čime je obasipao mene i našu obitelj.

Trinaest godina sam ga okrećala i prevrćala jer je završio u invalidskim kolicima. Nije mi bilo teško svakog dana po dva puta uzeti ga u naručje i bez ičije pomoći staviti ga u kolica samo da mu se ne otvore rane na leđima od ležanja. Znao je on to i tada cijeniti. Govorio bi: "Pusti me, Mile, odmori malo", držeći me čvrsto za ruku, srce da ti pukne… – preplavile su emocije ovu vremešnu staricu, pa opet onako čvrsto i veselo nastavi kao kad smo došli.

Kao djevojka voljela je i zapjevati. Upravo to razdoblje smatra i najveselijim dijelom stoljeća dugog života. Pjevala se tada uglavnom ganga, i to na paši čuvajući ovce. Nitko joj nije bio ravan, u što smo se i sami uvjerili.

– Berekine, kazat ću te majci, zašto mene na ledinu baci – gromko zapjeva Mila, smijući se onako srčano kao što je i živjela.

image
Ante Čizmić/Cropix

Smijeh je, veli, jedina likarija za dugovječnost.

– Pitaju me: "Bako, koja je receptura za dug život, šta jesti, šta piti?" Nema, sinko, te ricete, kulinarske ni medicinske, koja može izliječiti tugu, depresiju ili vam produžiti život doli pjesme i smijeha. Da se zna, volim ja pojest i popit. Najdraži su mi slatkiši, kolači, keksi i tako to, a drugu spizu ne biram, šta god da moj sin i nevjesta skuhaju, ja jedem, nisam probirljiva. Odgojila sam se na puri i kiselu mlijeku, to mi je i danas možda najdraže, a opet svejedno – odmahuje rukom i nastavlja:

– Stoga, dico moja, smijte se i pjevajte i kad vam je najteže, onda najglasnije iz petnih žila, to uz onaj moj Andol sve liječi, i ovu novu bolest, ne znam kako je zovu, al' čula sam da nešto pričaju o njoj.

Nego, da ja sad vas nešto pitam – je l' još živ onaj moj doktor iz Šestanovca, Bog mu da zdravlje?

– Nije, bako, umro je prije dvadeset godina – odgovaramo

– Onda neka mu da pokoj – zaključila je svoju stoljetnu priču Mila Rubić.

Stotinu godina Dalmacije na plećima


Upamtili su ovi naši doajeni više nego što možemo zamisliti. I ništa ih više ne može iznenaditi. Ali oni nas mogu. Tako i treba biti...

U ritmu rađanja iz dana u dan, novine su po definiciji vječno mlade. Zato valjda njihovim stranicama najčešće defiliraju mladi i prpošni, puni planova i eksplozivnih postignuća. A kad će ako ne sada kad su mladi, misle stariji, strpljivo čitajući.

Ali dođe vrijeme da i stariji dobiju svoj itekako zasluženi prostor. Naravno, ne prvi ni zadnji put. Ovaj put to su doslovno doajeni sa četiri strane, četiri nosiva stupa Dalmacije, od Zadra pa do Dubrovnika. Čovjek se začudi kako su tako dobro nakon svega što su prošli.

Jer da ih je štedjelo, i nije. Prošla su preko njih dva krvava rata, obnova i izgradnja, planska i neplanska privreda, hrvatsko proljeće, peronospora i maslinova mušica, agrarne i obrazovne reforme, industrijalizacija i turistifikacija. I sve je protutnjalo, a oni su ostali. I, hvala na pitanju, još su dobro.

Pamte te časne starine uvođenje dinara i kune, skoro će i eura, pamte uvođenje vode i struje, pa telefona i mobitela, najprije glupih potom ovih nešto pametnijih. Pamte i desetak pravopisa i toliko valova iseljavanja.

Upamtili su oni prve gramofone i radioaparate, pa televizore, crno-bijelog i kolor svijeta, magnetofone, kasetofone i videorekordere, i DVD playere.
Pamte dalmatinski doajeni i doajenke Hajduka i Jugoplastiku, "Jugoplastiku", "Diokom" i njihovu pretvorbu u prah i pepeo, škver i škverić, prvi pljesak za Terezu Kesoviju, Arsena Dedića i Mišu, pamte kad se pojavio mladi Krešo Ćosić, a Đurđica Bjedov vratila s medaljom iz Meksika.

Upamtili su oni više nego što možemo zamisliti. I ništa ih više ne može iznenaditi. Ali oni nas mogu. Tako i treba biti. Lako je mlad i nabrijan utrčati u teren i mahnitati kao junac u areni, ali oni znaju da utakmica traje devedeset minuta i ne rasipaju energiju olako. I s punim pravom mogli bi nam reći: Di ste bili kad je grmilo?!

A nakon svega ostali su, kako bi rekao maestro Ljubo Stipišić, driti ka kolone. Iz njihovih čvrstih figura i najslabiji kipari mogli bi isklesati vrhunske spomenike, od njihovih lica i fotoamater bi snimio dobru fotografiju, a kamoli tek talični Ante Čizmić, Luka Gerlanc i Tonći Plazibat.

Iz njihovih priča i početnik iz gradske rubrike imao bi temelj za roman, a kamoli ga neće imati naši vrhunski reporteri.

Ukratko, poslušajmo naše iskusne Dalmatinke i Dalmatince, od njih se ima što čuti i naučiti.

Prva na redu je priča Paule Banac, rođene 1917. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. svibanj 2021 16:15