Akcija je urodila plodom - skupljen je novac za ugradnju lifta kako bi se Mihaeli Jurković omogućio normalan nastavak života unatoč multipla sklerozi i vezanosti za krevet i kolica!
Na računu Udruge svetog Vinka Paulskog-Konferencija svetog Luke Otok je 110.000 kuna, koliko je i bilo potrebno da bi se 26-godišnjoj djevojci iz Rude postavio taj sanjani lift, koji joj, nisu ovo prevelike riječi, život znači. Dobri ljudi su opet pokazali svoju humanost i tijekom dva mjeseca same akcije sakupljanja novca, koje je od prvog dana podržala i Slobodna Dalmacija, došlo se do toga tako željenog iznosa.
A kada će lift još se precizno ne zna, osim kako će tog dana biti pravo veselje u Rudi. Jer najavili su i igrači Hajduka, Mihaeli omiljeni Lovre Kalinić i Marko Futacs, kako će i oni doći na feštu svoje vjerne navijačice. Pa je tako Mihaela počela učiti i mađarski, no stala je tek na jednoj riječi: szeretlek, odnosno volim te.
- Mi žene navijačice, volimo i nogomet, ali i nogometaše. Odličan mi je Futacs, ali oženjen - kroz osmijeh nam je otkrila Mihaela, prezadovoljna što su je u životnoj borbi podržali i njoj omiljeni igrači i vodstvo kluba splitskih "bilih". I to ne samo novčano, već joj je u posjet došao i Ivan Kos, predsjednik Uprave Hajduka, te sportski direktor, Portugalac Mario Branco kojeg je Mihaela pozdravila na portugalskom: bom dia - dobar dan i obrigado - hvala.
- Bar da im na taj način zahvalim za sve što su učinili za mene. I ne samo oni, svima veliko hvala! - zadovoljna je Mihaela, okružena i dobrim ljudima koje su tek ušli u njen život, i obitelji koja je neizmjerno podržava. Od oca Ante, koji je svojim rukama izgradio betonsko postolje za lift, do sestara Antonije i Jasne, koje su joj svakodnevno na pomoći. Zatekli smo u kući i patronažnu sestru Dariu Elek, a stalno su u kontaktu i sa Anđelkom Samardžić, koordinatoricom cijele ove akcije.
- Početak akcije bio je 2. rujna, nakon čega su, pa mogu reći svaki dan pristizale uplate na račune od malih do velikih donacija, sve do onih potrebnih 110.000 kuna, doznajemo od Anđelke koja u ime Udruge još jednom zahvaljuje svim donatorima.
Sada se čeka procjena inženjera i početak gradnje koja će trajati najviše osam tjedana, pa svi s nestrpljenjem očekuju tu Novu godinu, taj siječanj kad će se napokon Mihaela spustiti do prizemlja i doći do svoje rijeke Rude i triju vrba.
Svima bi nacrtala osmjehe na lica
Šašavi Vitez je pobijedio još jednu Vjetrenjaču. Naravno, ne sam. Doznao je koliko ima svojih Sancha i kako je svaka Vjetrenjača, iako na oko nedohvatljiva ipak savladiva.
I saznala sam kako Onaj gore uvijek povlači konce kako on hoće, ne kako ja želim. Ja, koja je drugima trebala pomagati, sad sam trebala tuđu pomoć. A opet svojim osmijehom pomažem mnogima. Gradim mostove među ljudima, od kamenčića bačenih na moj put. Bikeri, navijači, poduzetnici, mali ljudi sada su spojeni, a Djevojčica u meni slavodobitno širi ruke prema Nebu, jer je uspjela. Mihaela - feniks, ptica koja se nanovo rađa iz svog pepela, Svjetlo tuđoj tami, zato sam i stvorena.
Čuda se događaju svaki dan, osvrnite se. Na početku ovog puta, kad sam bila sama sebi neprepoznatljiva te dobila dekubitus, nisu baš previše vjerovali u mene. Ali ja sam sve vrijeme, iako sam znala da je stanje ozbiljno, i da postoji šansa da zauvijek zaspim, bila smirena. Znate zašto? Šapnula sam prema Nebu: "Ako si mi ikad mislio pomoći, sad je taj tren." I kockice su se posložile. Neću reći "Bog je jedini zaslužan" ili "jedan šapat Gospi Sinjskoj je zaslužan", reći ću zaslužni su liječnici, medicinske sestre, fizioterapeuti prije svega u kninskoj bolnici, jer su se jedini uhvatili u koštac!
Sad kad je prikupljena dovoljna svota za lift, ja idem dalje, ostvarivati svoje snove i želje, brojati zvijezde, živjeti svoju bajku. Naopaku. Biti "čudna" i šašava, biti Dijete.
Ljudi hvala vam, vi ste moj Sancho Panza, vjetar u leđa, bez vas, ova duša s kamena ne bi mogla do svojih vrba, do svoje Rude. Bez vas neki snovi bi ostali u zraku, ovako, pronašli su put iza oblaka. Kad bih mogla imati jednu super moć, birala bih olovku kojom bi crtala svima Osmijehe na lica.
Pisanje će uvijek ostati strast, kao i Hajduk, ili izrada nakita. Za to ću uvijek naći vremena, baš kao i za osmijeh.
Puno toga bih vam mogla reći, ali Sanjar u meni želi u svoj mali zaklon ispod Neba. Odoh maštati.
P.S. Profesorice Carmen, oprostite na greškicama, znam da ih ima!