Nakon što sam u prošloj Dalmovnici, posvećenoj UNESCO-ovoj zaštiti naše nematerijalne kulturne baštine, pokušao potaknuti "nadležne" da razmisle o, primjerice, ukidanju mikrofona i zvučnika na "pravim" koncertima dalmatinskih klapa (jer to držim svojevrsnom agresijom na klapski iskon), sa zadovoljstvom sam "proknjižio" informaciju da je tih dana rečenu (nekima bogohulnu i nemoguću) tezu – proširenu ukazivanjem i na druge natruhe tzv. moderniteta – svojom knjigom "(Pra)didi nam trogirski klapaši i pregršt njiovi kanti" uzdigao "na čast oltara" istaknuti trogirski pisac, skladatelj, melograf, zapisivač pučkih napjeva i klapski pjevač Duško Geić.
Riječ je o – kako je naglašeno i na promociji toga izdanja Združenih artista Trogira – radikalnom manifestu otpora suvremenim trendovima u klapskom pjevanju; otpora pjevanju za ciljeve koji nisu primarno estetski, pjevanju za korist, probitak i novac; otpora površnosti i kvazielitizmu… To su za Geića redom osobine novoklapa, a nikako ne klapa i, pogotovo, protoklapa, koje su od nastanka bile u funkciji svoga etnosa kao njegov glas i prenositelj s generacije na generaciju njegova kolektivnog pamćenja. No, taj je proces danas, nažalost, gotovo završen i "klape nestaju s komornih pozornica svoga prirodnog okruženja".
Kirurškom preciznošću Geić secira sindrom koji je od druge polovice 20. stoljeća zahvatio klapsku scenu, očitujući se kroz intervencije u izvorne napjeve kojima ih se, tobože, čini ljepšim, zabavnijim i zanimljivijim za javno izvođenje – a bulumenta manje ili više stručnih ili čak posve nekompetentnih harmonizatora, obrađivača, aranžera i priređivača nerijetko tim zahvatima zapravo napjeve dovodi do razine neprepoznatljivosti pa je (ne samo svoju) želju i potrebu da se u tomu segmentu kulturne baštine naprave "dva koraka na se" (tako da se skrati zaletište estradizaciji, stadionizaciji i turističkoj industrijalizaciji klapskog etno fenomena) stavio – u molu i ne bez izvjesne gorčine – u okvire nevesela realiteta: "U tom se pogledu stvari više ne mogu vratiti natrag."
Duško Geić zna da je Don Kihot, ali kako ni Sizif nije svoj kamen gurao uzaludno (barem je jačao mišiće), tako ni njegova knjiga nipošto nije uzaludna. Naprotiv, ona je, kao "zamrznuta snimka", civilizacijski dragocjen prilog o tome što nam se događa!