Osnovnu školu Stjepana Radića u Tijarici, koja od 1996. godine ima status "male planinske škole", u ovoj školskoj godini pohađa 13 učenika od prvog do osmog razreda.
Ovu školu, koja je po broju učenika nedvojbeno među najmanjima u Hrvatskoj, pohađaju djeca stasala za osnovno obrazovanje iz naselja Tijarica, Kamensko, Strizirep, Voštane Rože i Ljut.
Nekada je iz ovih šest naselja bilo i 50 puta više osnovaca, ali je demografska devastacija započeta prije više od pola stoljeća ispraznila domove gore od kuge i kolere. Zapravo je cijeli ovaj kraj, kao i tolike druge prostore u Hrvatskoj, u drugoj polovini prošlog stoljeća odlazak na "privremeni rad", u slučaju cijelog tijaričkog kraja u Njemačku, spasio od gladi i neimaštine svake vrste, ali dugoročno ga je demografski opustošio.
Tomu su veliki doprinos dale i sve državne vlasti od Drugog svjetskog rata do danas, koje nisu stvorile uvjete da i na tom prostoru ljudi mogu raditi i živjeti od svoga rada. Zbog svega toga ova priča o tijaričkoj školi puno je više od same činjenice da je škola nekada, prije nekoliko desetljeća, imala 600, a danas samo 13 učenika, s velikim izgledom da se taj broj nastavi smanjivati. Prema crkvenim zapisima, pučku školu u Tijarici utemeljio je 1902. godine tadašnji mjesni župnik don Ivan Vozila.
Premda nema pisanih podataka, iz usmene predaje proizlazi da je među prvim tijaričkim učenicima bilo samo nekoliko djece. Isti izvor također kaže da je don Ivan morao nagovarati očeve tijaričke djece da dopuste svojim sinovima i kćerima dolazak u školu, kao i da su na prve roditeljske sastanke tijaričkih pučkoškolaca dolazili njihovi očevi.
Škola se razvijala, rasla, stigli su školovani učitelji i povećavao se broj djece dok sva nisu obuhvaćena obvezom pohađanja nastave od prvog do osmog razreda. Bilo je to vrijeme kad je svaka mlada tijarička obitelj imala punu kuću djece. Jedino su njihovi očevi rijetko boravili u selu i u krugu obitelji. Morali su u ekonomsku migraciju.
U početku su korparili, po ugledu na susjede iz Matanove Imotske krajine. Prvih 15-ak godina poslije Drugog svjetskog rata samo su najumješniji uspijevali doći do posla i zarade. Živjelo se teško, loše da lošije gotovo nije moglo, kao i u najvećem dijelu tadašnje države.
Suočena s prijetnjom eksplozije socijalnog nezadovoljstva, Titova vlast odlučila je otvoriti izlazne granice te je krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća počela dijeliti putovnice za odlazak na rad u zapadnoeuropske zemlje, prvenstveno u Njemačku i Austriju.
Na taj su put među prvima krenuli Tijaričani, glave obitelji, ostavljajući pune kuće žena s djecom. Upravo nekako u to vrijeme škola u Tijarici, koja je u međuvremenu stasala do osmogodišnje i postala središnjom za naselja Tijaricu, Kamensko, Strizirep, Voštane, Rože i Ljut, narasla je do danas nezamislivih 600 učenika. Na roditeljskim sastancima tijaričkih osnovaca očeva se nije moglo pronaći ni za lijek.
Dolazile su njihove supruge, koje su u odsutnosti svojih muževa bile stup obitelji s ulogom majke i čuvarice ognjišta. A onda se, kažu, dogodio belaj na derneku u mjesnoj gostionici.
Tijaričanin koji je među prvima otišao u Njemačku ubrzo je stekao toliku ušteđevinu da je odlučio u Splitu kupiti stan jer su mu djeca bila gotovo stasala za srednju školu. S djecom je u stan, dakako, otišla i majka.
I baš ona je, kaže priča, još od djevojačkih dana poznata kao ljubiteljica rere i ojkanja, došla iz Splita na dernek i zapjevala: "Trošim marke i domaće ljude, a ti radi u Njemačkoj, lude!"
Riječi te pjesme nisu stigle do uha samo njezina supruga, nego su poput crva ušle u misli i drugih Tijaričana na radu u Njemačkoj. Vjerovali su oni u vjernost svojih supruga, ali su ih, kao po nekakvoj zapovijedi, počeli odvoditi u Njemačku. U početku su ostajala djeca, o kojima su se skrbili djedovi i bake, koje su bile zadužene odlaziti i na roditeljske sastanke školaraca. A onda su put Njemačke krenula i djeca.
Kad se danas prođe kroz naselja iz kojih dolaze đaci tijaričke škole, u oči upadaju prekrasne kuće, zapravo vile, kojima bi se ponosili i u metropolama. Zlo je jedino što su kuće prazne, što će i ove zime njihovi dimnjaci ostati hladni. Ni školska zgrada u Tijarici nema mane osim što i njoj nedostaje puno više života i dječjeg vriska.
– Mi smo ovdje posljednja institucija hrvatske države. Ugašeni su matični ured, zdravstvena stanica i mjesna pošta. Sav život za cijelo područje polazi iz naše škole. Znaju to i naši osnivači, Splitsko-dalmatinska županija sa županom Blaženkom Bobanom na čelu, kojemu je demografska obnova apsolutni prioritet.
Stoga vjerujem da nam škola neće biti ugašena dok je u njoj posljednjeg đaka, a u dubini duše priželjkujem da broj učenika u našoj školi počne rasti. Ne znam kako, ali vjerujem da će se to jednom dogoditi.
Imamo izgrađenu svu potrebnu komunalnu infrastrukturu, kuće o kojima drugi mogu samo sanjati, ali nemamo ljudi. U Tijarici je danas oko 350 stanovnika, mahom starijih od 50 godina, a u šest sela koja su upisno područje naše škole manje od 1200 ljudi, i to još starijih nego u Tijarici. U svim ovim selima broj sprovoda višestruko je veći od broja vjenčanja i krštenja novorođenčadi – rekla nam je Ana Bravić, ravnateljica tijaričke škole.
Ravnateljica ponosno ističe da je unatoč malom broju djece nastava stručno zastupljena, od razredne do predmetne. Iznimka je jedino fizika, koju predaje učiteljica matematike, što nije rijetkost ni u puno većim školama.
– Od 13 učenika, u nižim razredima ih je šest, a u višim sedam, s tim da četvrtog razreda nemamo. U prvom, petom i šestom razredu imamo po jednog učenika, u trećem i sedmom po dva, a u drugom i osmom po tri učenika. Od ovogodišnjih učenika s područja Tijarice ih je 10, iz Voštana dvoje i iz Ljuti jedan. Iz Strizirepa već 30-ak godina nemamo ni jednog učenika, a iz Roža i Kamenskog već desetak godina.
Škola, uz mene kao ravnateljicu, ima dva učitelja razredne nastave, dva vjeroučitelja i deset učitelja predmetne nastave. Još imamo dvije čistačice, domara, vozača koji svakodnevno učenike dovozi u školu i vraća kućama, tajnicu koja je ujedno i računovođa, te knjižničara i pedagoga.
S punim radnim vremenom na neodređeno zaposleno je ukupno devet osoba, a ostali su uglavnom na određeno i nepuno radno vrijeme – kaže Bravić. Kada neupućeni dođe u Tijaricu u božićno-novogodišnje vrijeme, oko Uskrsa ili ljeti, posebno krajem srpnja kada se tradicionalno održavaju tijarički "Dani komina, pure i bronzina", rekao bi da je naselje vrlo napučeno.
Crkva je nedjeljom puna svijeta, i starih i mladih, a ispred gotovo svake kuće bude najmanje jedno osobno vozilo, najčešće Mercedes.
– Tijaričani su nekada samo u Berlinu imali više od 100 restorana. Danas ih imaju 54. Stariji ne mogu bez rodnog sela, ali mlađe, one druge i posebno treće generacije, Tijarica sve manje privlači. Kada vidite kako su im kuće sređene iznutra, zamanta vam se. Sve je tip-top, novo i moderno, a sve to koriste tek nekoliko dana godišnje – kaže ravnateljica, a onda se ponovno vraćamo na školu.
– Na kraju ove školske godine osmi razred završavaju nam trojica učenika. Sigurni smo u upis jednog prvašića koji živi ovdje, a izgledno je da bi se mogla vratiti jedna obitelj koja također ima dijete za upis u prvi razred. Dogodine bismo, dakle, trebali imati 11 ili 12 učenika, a godinu kasnije dva učenika više jer ćemo sigurno upisati najmanje četiri prvašića, a osmi razred završit će dvoje učenika – navodi ravnateljica Bravić, prepuštajući nam da razgovor nastavimo s učenicima i njihovim učiteljima.
– Ja sam jedino dijete u Ljutu. Imam dva brata blizanca, ali oni studiraju u Splitu. U slobodno vrijeme igram se sam, naučio sam pa mi druga djeca ne nedostaju. Najviše volim šetati. Tata me uči gljivariti. Inače, kad naučim, svaki dan pomažem u čuvanju krava. Imamo ih 20-ak i ja ih dovedem kući – kaže Bože, odlikaš iz trećeg razreda.
– Ja sam iz Tijarice i ove godine završavam osnovnu pa ću putovati u srednju školu u Sinj. Odlična sam učenica, ali još nisam sigurna hoću li u gimnaziju ili u neku drugu srednju školu. Imam mlađeg brata koji ide u peti razred. Ne volim se baš s njim igrati, ali nije mi dosadno – veli Katarina.
Mia također pohađa osmi razred. Ona je iz Voštana i vrlo dobra je učenica.
– Naravno da bi bilo lijepo da je i u mom selu i u našoj školi puno više djece. Ja ću također u srednju školu u Sinju. Upisat ću ekonomsku ili komercijalnu. Imam dva brata. Stariji je završio srednju školu i već je na radu u Njemačkoj. S mlađim bratom se ne volim igrati jer inače nemam puno slobodnog vremena. Moja obitelj ima OPG i ja im često pomažem, posebno kad se vrca med – veli Mia.
Branka Ivelja je učiteljica likovnog odgoja.
– Ja živim u Splitu. Dva puta tjedno dolazim na rad u Tijaricu, a još putujem i radim u školi u Stankovcima, u Zadarskoj županiji. Što se tiče djece u tijaričkoj školi, ona su, s obzirom na to koliko ih je malo, u likovnom izražavanju izuzetno napredna. Ja sam njima više nego zadovoljna – kaže Branka.
– Ja sam sretnica jer u školi imam puno radno vrijeme i zaposlena sam na neodređeno. Živim u Strožancu i svakodnevno putujem. Djece je stvarno malo, ali su bistri, pametni, snalažljivi i marljivi. Svima engleski leži pa su većina odlikaši – veli Marina Stupalo, učiteljica engleskog jezika.
– Naši učenici su vrlo kreativni. Uz ostalo, imaju svoju web-stranicu Tijara 1234, za koju pišu i koju sami uređuju. Ja ih kao voditelj nikada nisam morala poticati na aktivnosti – kaže Dušanka Babić, učiteljica razredne nastave.
Iz svega bi se moglo zaključiti da tijaričku školu unatoč enormnom smanjenju broja učenika nisu napustili tradicionalna kreativnost i uspjeh njezinih đaka. Ravnateljica Bravić tako ističe da brojni učenici ove škole završavaju fakultete, a neki iz nedavnih generacija afirmirali su se kao mladi znanstvenici na prestižnim svjetskim sveučilištima. Spominju se i veliki atletski uspjesi tijaričkih osnovaca.
U nekadašnjem krosu koji je na sinjskom Hipodromu organizirala Slobodna Dalmacija prva mjesta bila su rezervirana za "gazele" iz Tijarice. Učenica ove škole Marija Džeko postala je prvakinja bivše države u krosu, a škola je na tadašnjem državnom prvenstvu ekipno osvojila drugo mjesto.
– Djeca koja ovdje stasaju zdrava su u svakom pogledu i imaju veliki psihofizički potencijal. Živim u nadi da će ih u Tijarici i susjednim naseljima biti sve više i da će broj učenika u našoj školi rasti – zaključna je poruka ravnateljice Ane Bravić.
Najbolju statistiku za Tijaricu ima mjesni župnik don Mate Lekić. Prema njegovim podacima, u Tijarici je potkraj prošle godine živjelo 370 stanovnika. Tijekom ove godine, do kraja listopada, bio je 31 sprovod preminulih, sedam krštenja novorođenih i tri vjenčanja.
Pritom je većina novorođenčadi samo krštena u tijaričkoj crkvi, a prebivalište njihovih roditelja je izvan Tijarice. Isto tako, i na sva tri vjenčanja mladenke nisu Tijaričanke po prebivalištu, nego samo po podrijetlu roditelja.
Najpoznatije tijaričko ime, koje je bilo ispisano za samo jednu osobu, jest – Fertik.
Kad je Njemačka odobrila isplatu dječjeg doplatka za djecu gastarbajtera, i Tijaričani su požurili dostaviti potvrdu o broju djece koju je izdavao tadašnji Matični ured. Djece su prema potvrdama, priča se, imali svi, oženjeni i neženje.
Jedan Tijaričanin koji je došao po takvu potvrdu matičaru je diktirao imena svoje djece pa je, primjerice, naveo: Ante, Mate, Pera, Iva, Bože. Te zaključio: Fertik. Kad je matičar završio, pročitao je napisana imena, zaključno s Fertik.
– Ma nemam ti ja šestoro djece, već petoro, a ovo što sam kazao "fertik" to ti na njemačkom znači kraj, gotovo – veli matičaru otac.
– E ja ti, bogami, sada neću pisati drugu potvrdu. Nosi i predaj u Njemačkoj ovu – odlučan je bio matičar.
Epilog je bio da je Fertik godinama primao dječji doplatak, a kad su za to čuli drugi Tijaričani na radu u Njemačkoj, i oni su na potvrdama povećali broj svojih potomaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....