Zrinka Barbarić (35), akademska slikarica i profesorica u Školi likovnih umjetnosti, lako nam je zapela za oko – njezin stil života te ljubav prema prirodi i stvaranju jednostavno oduzimaju dah. Za sebe kaže da može satima sama sjediti u tišini, u fotelji, promatrajući vatru u peći dok pokraj nje na tapetu spavaju mačak Andy i kuja Peggy.
Naziva to najboljim provodom na svijetu. Kaže, ne treba se pomaknuti iz te fotelje da bi otputovala i otkrila fascinantne nove svjetove. Strastvena je kolekcionarka jednostavnih trenutaka u životu, a u isto vrijeme megalomanka kad su u pitanju nematerijalne stvari.
Oprezno bira društvo, ističe, i škrto daje svoje vrijeme, jer kada se da, ne zna stisnuti kočnicu. Porazgovarali smo s ovom predivnom ženom koja se dugo opirala samu sebe nazvati umjetnicom, ali iza nje stoje činjenice koje ne može osporiti.
Kako i kada je počela ljubav prema umjetnosti?
– Rekla bih kasno. U osnovnoj školi imala sam učiteljicu koja je likovnom pristupala šablonski i nije prepoznavala moj doživljaj svijeta kao pozitivno drugačiji, nego kao problematičan. Tako da sam tek s prvim pohvalama u višim razredima, iz radoznalosti, zavirila u taj svijet. I, srećom, pronašla svoj put.
Možda kasno u odnosu na kolege koji su se od vrtićke dobi izdvajali kao napredni crtači, ali svakako na vrijeme da upišem srednju umjetničku školu, u kojoj danas predajem, a koja mi je na toliko načina pozitivno promijenila život i usmjerila me za daljnje školovanje.
Moje loše iskustvo, koje je, srećom, imalo sretan kraj, često mi se mota po glavi i budi frustraciju da možda i sada negdje u nekoj klupi jedan sat tjedno (što je problem sam za sebe) na likovnom sjedi neka druga Zrinka i prolazi ispod radara.
Pa se tješim nadom da neke nove učiteljice znaju da trava ne mora biti obojena zeleno, da kuća ne mora biti nacrtana veća od čovjeka, da samo mama+tata+dijete nisu obitelj i da dijamanti mogu rasti na stablu, te da iz pupoljka može procvjetati sunce.
Zaokuplja vas priroda, posebice životinje?
– To je tako otkad znam za sebe, pa i ranije, prema priči mojih roditelja. Za razliku od ljubavi prema umjetnosti, koju sam postupno razvijala i učila s njom živjeti, ova je došla utkana u moje biće.
U stanju sam oduševiti se milijun puta prizorom iste, brze, hladne rijeke koju gledam čitav život. I milijun puta osjetiti fasciniranost i strahopoštovanje pred njom.
Postoji ta magnetska privlačnost prema prirodi za koju sam dugo mislila da živi u svakom čovjeku. Nažalost, osvijestila sam ne samo da ne postoji, nego kao da postoji i ona druga krajnost. Potpuna indiferentnost, odvojenost, neosviještenost...
Možda i u tom dijelu nedostaje više edukacije u školama. Ljudi nedovoljno shvaćaju ozbiljnost situacije u kojoj se planet nalazi, koliko smo svi mi odgovori i, najvažnije od svega, da ne trebamo svoje ponašanje dovesti do savršenstva da bismo bili dio promjene.
Potrebno je da svatko napravi koliko je u njegovoj moći, koliki su njegovi kapaciteti... Treba biti manje strog prema očekivanjima od samih sebe i raditi male korake. Nijedan korak nije premalen ako ih napravi dovoljan broj ljudi.
Koji su najčešći motivi vaših djela?
– Rađanje, umiranje i sva čarolija između koja čini taj nezaustavljivi krug.
Što vas inspirira?
– Teško je iskreno odgovoriti na ovo pitanje a da ne zvuči pretenciozno. Inspiraciju crpim iz osobnih emocija. Svoj sam najveći kritičar, ali i obožavatelj, i ne postoji osoba koja me može motivirati da stvaram više nego ja samu sebe.
Kada god krenem raditi na nečemu, nikoga ne pokušavam zadiviti, niti podilaziti publici ili struci, a ni tržištu, nego nastojim rehabilitirati samu sebe. Sve što se dogodi usput bonus je pred kojim sam zahvalna. Zapravo, mislim da ljudi koji vole moj rad vole sebe u njemu, ono svoje što prepoznaju u meni.
Ima li cijenu biti jedinstvena i svoja?
– Ima, kao i sve u životu. Mislim da ne postoji taj koji se besplatno prošvercao na ovu ludu vožnju koju zovemo život. I ne treba se bojati trošiti se, jer jednom kad se naučite plaćati cijenu, postajete akumulator koji se trošenjem puni, a onda je sve manje stvari skupo ili nepristupačno.
Živite u Žrnovnici. Koje su prednosti ruralne sredine u odnosu na grad?
– Ne volim generalno uspoređivati to dvoje jer mislim da svatko ima različite potrebe, tempo života, pa onda i mogućnosti. Nije svaki život u gradu isti, baš kao što ni na selu ne žive svi isto.
Sebe svrstavam u skupinu iznimno sretnih jer su mi se poklopile sve zvijezde da se rodim baš tu, na selu, takva kakva jesam.
Ono zbog čega bih ja vrlo teško mijenjala život na selu je privatnost, samoća i prostor koji imam. Svaki umjetnik ima svoje rituale kada stvara, a moji su ti da sam u ateljeu u pidžami ili spavaćici, da ne slušam glazbu i ne podnosim nikakvu buku, pauze pravim šetajući bosa po vrtu, te obavezno stvaram pod danjim svjetlom.
Možete li zamisliti koliko bi to bio nezgodan scenarij da me s prozora može vidjeti pet susjeda?
Na čemu trenutno radite, možemo li očekivati novu izložbu?
– Od svoje 12. godine nisam prestala stvarati i teško mogu zamisliti drugačiji scenarij. Svaki dan nešto stvorim, barem neki mali crtež ili fotografiju nečega što mi kasnije posluži kao referencija za nešto novo. Rekla bi da svakog tjedna donosim odluku vezano uz svoju sljedeću izložbu i do idućeg jutra odustanem od nje.
U ovom trenu paralelno radim na više toga, što može značiti više izložbi, ali i ni jednu. Prije pola godine kolega Jure Perišić i ja napravili smo virtualnu izložbu jer mi se činilo važno prilagoditi se ovim suludim vremenima, no oboma nam je nedostajalo uzbuđenje otvaranja.
Iako sam vuk samotnjak i nećete me lako vidjeti na Rivi na kavi, u izlasku još manje, taj jedan dan kad otvaram izložbu želim zagrliti ljude koji dođu. Ne vidim otvaranje svoje izložbe pod maskama.
U jednom od svojih intervjua rekli ste da ste se borili s depresijom. Što vam je dalo snagu?
– Puno je tu faktora, ali sigurno bih izdvojila moju kuju Peggy. Osjećaj odgovornosti za drugo živo biće koje si uzeo pod svoje, kao i spoznaja da si potreban, izvuku te iz kreveta svaki dan i ne pitaju možeš li. S vremenom su naše šetnje postajale sve duže, a vrhovi na kojima smo se nalazile sve viši.
Peggy i planina. Iako tu bitku morate dobiti sami; postoje stvari koje zaista guraju, samo je na svakom pojedincu da nađe što to za njega radi.
Što biste savjetovali dvadesetogodišnjoj sebi?
– Baš ništa. Možda zvuči čudno, ali sve što mi pada na pamet su nekakve trivijalnosti. Tipa, kreni s vježbanjem ranije, ne žuri se diplomirati, budi nježnija prema kosi i koži. A zapravo sam izuzetno ponosna na sve mlađe verzije sebe i sve više uviđam da sam najtvrđa prema sebi baš u onoj životnoj fazi u kojoj se nalazim.
Tek kada se promatram s odmakom, osvijestim koliko sam toga ostvarila, pobijedila i koliko sam bila snažna i hrabra u određenim periodima. Mislim da dvadesetogodišnja ja može dati bolji savjet meni sada. Bezbrižnija, odvažnija...
Kakvu ulogu u vašem životu ima vaša sestra Valerija?
– Ona je ja koja nije ja. Djetinjstvo koje ne prestaje. Moja srodna duša i sušta suprotnost. Imati sestru u životu znači vjerovati u pomirenje čak i dok oko vas padaju sjekire i sijevaju munje.
Neprocjenjivo je imati odnos u kojem ste toliko sigurni u ljubav i odanost da nemate zadrške, nema glume, nema kalkuliranja. Valerija je za mene pojam snažne žene, one koja ima fascinantnu moć regeneracije. Fizičke, ali i mentalne. Samo znati da dijelim krv s takvom ženom i mene čini jačom.
Nažalost, ugasili ste profil na Instagramu. Planirate li ga vratiti?
– Ne razmišljam o tome. U jednom sam trenu samo shvatila da konzumiram previše sadržaja od kojeg nemam baš nikakve benefite. Jedan dio života sve me je to zabavljalo i intrigiralo, stekla sam tamo neka značajna prijateljstva koja su se nastavila i izvan mreže, tako da dio mene na neki način voli Instagram.
Ali u posljednje vrijeme samo vidim zaista jeftino upakirane reklame i jezive unboxinge. Žalosti me vidjeti da se, navodno, najkompleksnije biće koje hoda planetom do te mjere pretvorilo u pano za oglašavanje.
Znam da je ovo vrlo nepopularno mišljenje i da ću zvučati kao fanatik (i nemam problem s tim), ali dok se doslovno gušimo u smeću, paralelno ljudi online neprekidno otvaraju beskonačne količine paketa, za koje sam 100 posto sigurna da ih ne trebaju ni trećinu. Ma ni desetinu.
Čast iznimkama koje koriste platformu da podižu svijest o bitnim stvarima, ali mislim da se i to može bolje, pametnije, drugačije… Ne mogu vjerovati da kao civilizacija živimo filozofiju "ako nije na Fejsu/Instagramu, nije se dogodilo".
Što se trudite prenijeti svojim učenicima u radu?
– Toleranciju i empatiju prema svemu živom. Vjerujem da se na druge najučinkovitije utječe vlastitim primjerom, a nikako silom i stavljanjem nečega pod "moraš". Pa tako ono što i sama živim pokušavam prenijeti na njih, a to bi, između ostalog, bio osjećaj društvene odgovornosti, da se pomaže slabijima i ugroženima.
Jako sam ponosna na volonterske akcije koje smo odradili u prošlosti i veselim se nekima novima. Kako je područje mojeg interesa briga o zlostavljanim i napuštenim životinjama i ekologija, na tim područjima radim i s njima.
Vjerujem da je važno da oni osjete da sam sama svim srcem u projektima koje radimo, inače lagano ulazimo u onu, meni mrsku, zonu moranja. Zbog istog razloga smatram bitnim da kao profesorica stručnih umjetničkih predmeta stvaram umjetnost.