časna sestra Renata Cvitković

Kada čovjek ode okružen ljubavlju, to je lijep odlazak, i nakon devet godina rada svjesna sam svake duše koju sam ispratila

Piše Milena Budimir
Foto Vojko Bašić/Cropix
8. ožujka 2022. - 01:22

Živjeti duboko u vjeri omogućava čovjeku i ženi biti lišen potrebe za vlastitim dokazivanjem, vlastitim probitkom. Živjeti ljubav daruje vam posebne moći, o, da, baš posebne, jer onaj koji živi ljubav - daruje ljubav - širi ljubav.

- Nisam ja za fotografije, kazat će nam odmah, onako "u glavu" časna sestra Renata Cvitković, ravnateljica splitskog Centra "Samaritanac", institucije specijalizirane za pružanje usluga skrbi izvan vlastite obitelji nepokretnim osobama s izraženijim stupnjem posebnih potreba.

- Nisam ja važna, ja sam samo ponosna na svoje kolege. Lijepo je biti dio ovakvog tima, reći će nam sestra Renata.

A mi ćemo se oglušiti na činjenicu kako jedan dio njenog posla uokviruje zakonska forma, i bacit ćemo se svim silama u onaj dio kojeg osim vrijednih ruku, znanja i emocija čini duša. Ne može i ne zna svatko držati za ruku onoga koji nas napušta. Zato nećemo zvati ovaj posao poslom, već pozivom.

- Smrt je dio života, opet nas vraća "s oblaka" sestra Renata, premda, doznajemo, za posljednje trenutke nečijeg boravka na našoj Zemaljskoj baloti treba biti osjetljiv, nježan, pažljiv...

- Važno je, naravno, nahraniti čovjeka, dodati mu čašu vode, dati mu lijek, ali je puno bitnije pružiti mu dostojanstvo, veli, pa doznajemo - a razgovor s ravnateljicom je poput valcera - lagano, s noge na nogu, se uz osmjeh prebacujete s teme na temu, sve u ritmu, sve u taktu, doznajemo, dakle, kako se na kraju svakog svog radnog dana ne osjeća umornom.

Kako, sve se mi čudimo, jer njen je posao uz sve terete koje nosi - i fizički težak.

- Osmjeh kojeg primite kao nagradu nosi vas kroz dan, naša je dužnost - naša privilegija, i dalje nam Renata odbija govoriti o sebi kao jedinki, uvijek govori o sebi kao dijlu Samaritanskoga tima.

I vraćamo se smrti, koja, naravno, izaziva tugu, ali je neminovna, iza nje ostaju uspomene, ostaje sve lijepo što uspomene čuvaju.

- Kada čovjek ode okružen ljubavlju, to je lijep odlazak, veli nam i nakon devet godina rada svjesna svakog imena, svakog oka i svake duše koju je ispratila.

- Rado ih se sjetim, kazat će.

I onda će nas, kao da već nismo oboreni na koljena, dodatno taknuti tezom kako su štićenici "Samaritanca" najjači ljudi koje ima sreću poznavati.

- Puni su radosti! I nemojte misliti da ne znaju za bolje! Vide oni sve. Pa me sram kada me zaboli, primjerice, glava i kada tražim "brufen". A opet, s druge strane, baš svatko od nas u trenutku može biti na tom mjestu, pa se mi mislimo bi li nam bilo lakše da nas baš sestra Renata drži za ruku...

- Puno je žena oko nas, puno izvanrednih žena, ne treba mene izdvajati, veli nam.

O, sestro, ne da smo vas izdvojili, već ste vi nas osvojili. Za sva vremena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. studeni 2024 02:31