Da vidite kakvi su mi mrkva, špinat, cikla...

Dragan je u poljoprivredi pronašao sebe, svoj novi put i spas od svih trauma. Uhvatio se OPG-a na obiteljskoj zemlji u biogradskom zaleđu i uzgaja na hektare mrkve, cikle, peršina, luka... Uz njega rade i supruga i djeca, kako tko može i stigne

Mene je selo spasilo. Samo pogledam oko sebe i meni je dobro, jer ovo što imam je bogomdano. Najteže mi je kad se sjetim mojih suboraca, još uvijek relativno mladih ljudi, koji žive po gradovima, zatvoreni u svojim stanovima. Možete im dati mirovinu i sto tisuća kuna, ali ništa to ne znači kad čovjek ne zna što će sam sa sobom. Odatle bolest dolazi. Zato ih je toliko otišlo u relativno mladim godinama – govori nam 53-godišnji Dragan Ražnjević, ratni veteran 4. gardijske brigade iz Polače.

Ugostio nas je na svom obiteljskom gospodarstvu u ravnokotarskoj idili biogradskog zaleđa, gdje se sa suprugom Brankom i četvero djece, najstarijim Tomom i najmlađim Šimom, te dvije kćerke, studenticom Lidijom i maturanticom Josipom, vrijedno radi na obiteljskoj zemlji. Nakon završetka rata i odlaska iz aktivne vojne službe, tu je pronašao sebe, svoj novi put. I spas od svih trauma i ružnih epizoda kojima su se prepustili mnogi njegovi suborci nakon odlaska s ratišta.

Poljoprivredom se ozbiljnije počeo baviti još 1998. godine, nakon strašne obiteljske tragedije u kojoj je izgubio starijeg brata Šimu.

Djeca, a profesionalci

– On je bio rođen za ovo. Vodio je imanje, radio na zemlji i brinuo se o roditeljima. Ja sam, s druge strane, bio berekin. Zato sam i otišao u vojsku, da dobijem malo discipline. Prvog dana rujna 1991. godine pobjegao sam iz JNA iz Novog Sada. Prvo sam vrijeme bio ovdje po okolnim selima u pričuvnoj biogradskoj 134. brigadi, a nakon toga sam otišao u Split i prijavio se u 4. gardijsku brigadu.

Mjesec dana kasnije stigao mi je poziv za obuku kod Wernera Ilića, raspoređen sam za tenkista. Prvi teren bio je Paljuv, potom kamp u Konjskom, a potom Bosna. Došla je 1994. godina, put od Livna prema Grahovu, i lagano prema Kninu. Znali smo na čukama biti po 40 dana, ali navikli smo na to.

Pitaju me ljudi je li bilo teško. Ma nije, baš zbog toga zajedništva. Svi smo bili kao djeca na ozbiljnom poslu, ali veliki profesionalci. To se vidi i po tome što nas je jako malo stradalo u 4. gardijskoj tih dana. Od akcije Maslenica do akcije Oluja mi tenka nismo izgubili, naš pokojni zapovjednik Andrija Matijaš Pauk tako nas je dobro posložio – prisjeća se Ražnjević, koji je bio član pješačkog dijela mehanizirane tenkovske satnije koja je započinjala akciju prije dolaska svojih tenkova.

– I danas se prisjećam tog uzbuđenja pred Oluju. Zvoni ti u glavi, nisi uopće svjestan da ćeš uskoro ući u Knin. Bila je to nevjerojatna lakoća. To mi je, sigurno, bio najdojmljiviji trenutak cijelog ratovanja – emotivno će Dragan.

Sa završetkom rata dobio je posao u skladištu za tenkove u vojarni u Kninu. Kaže, bilo je sređenije nego u apoteci, a svaki artikl imao je svoje mjesto i deklaraciju. Nakon toga prelazi u zapovjedništvo oklopne bojne i postaje prvi dočasnik. Međutim, s novim preustrojem dolazi u Benkovac, gdje polako počinje razmišljati o životu nakon vojske.

– Znao sam da ne mogu doživotno biti vojnik. Imao sam četvero djece, živjeli smo u stanu u Benkovcu od 50 metara četvornih. Sve sam više razmišljao o poljoprivredi i povratku u rodnu Polaču. I toga nesretnog dana kada je brat poginuo 1998. godine, sve se promijenilo. Vratili smo se ovdje, htio sam pomoći roditeljima, ali nismo puno toga znali. Učili smo svaki dan o zemlji, o blagu... I evo nas, jedna je godina bolja, druga lošija, ali guramo – iskreno će Dragan.

Pomoć suboraca

Nastavio je tradiciju obiteljskog OPG-a koji su osnovali još njegovi pokojni otac i majka. Njihova zemlja uglavnom je suha i nepogodna pa dogovorno obrađuju tuđu, neobrađenu zemlju u okolici Polače. U početku su sijali žito, ali s nestankom stoke, nestala je i potreba za tom kulturom.

– Zato sam se okrenuo mrkvi i cikli. Imao sam jednu tvrtku u Rijeci koja je bila posrednik između nas i jednog trgovačkog centra. Dosta mi je pomogao i zadarski ZKM, par hektara špinata koje sam tada uzgajao redovito su otkupljivali do zadnje kapi. To me spašavalo.

Zadnje vrijeme godišnje imam do hektar mrkve, u tri serije je sijemo. Isto tako i cikle, a imamo i peršina te mladog luka na 25 tisuća kvadrata. Radimo supruga, ja i djeca, kako tko može i stigne. Posla je puno, ne sjećam se kad sam zadnji put ljeti bio na moru. Ali, kad ti ide, kad si zadovoljan, nije te ni briga kad si za nešto uskraćen.

Jasno, ima dana kada ti je svega dosta, ali nisam ja u ovome sam. Kad odem u polje, tamo su moji Zelići, Prtenjače... moji suborci s kojima sam prije bio u ratu, a sada smo zajedno na njivama. Pomažemo si međusobno, dijelimo alate, uspjeh i neuspjeh – govori nam Dragan, koji je i dalje u kontaktu sa svojom ratnom ekipom iz 4. gardijske u Perući, Hrvacama, Splitu, Perkovićima, Solinu, Kaštelima, Muću, Ogorju...

– Drago mi je kad vidim kako su se pronašli, skrasili, kako zadovoljno žive i rade. Netko je u stočarstvu, netko u maslinarstvu, imaju zdravu i pametnu djecu kao najveće životno zadovoljstvo. Sretan sam kad ih danas vidim takve – završava Dragan Ražnjević.